Možemo li vjerovati čovjeku koji će kontrolisati našu budućnost? New Yorker piše da nije previše pouzdan

Tekst potpisuju Ronan Farrow i Andrew Marantz.

Evo šta se u njemu navodi.

Kineski projekat za koji nije bilo dokaza

Prema istraživanju, Altman je 2017. na sastanku s američkim obavještajnim službenicima tvrdio da je Kina pokrenula vlastiti veliki projekat vještačke inteligencije, te da OpenAI treba milijarde dolara državne podrške da bi držao korak.

Kada je zatražen dokaz, odgovorio je da je čuo stvari.

To je bio prvi od nekoliko sastanaka na kojima je iznio istu tvrdnju. Nakon jednog je obećao da će naknadno dostaviti dokaze, ali to nikada nije uradio.

Službenik koji je provjerio te navode zaključio je da nema dokaza da takav projekat postoji, te da je tvrdnja korištena kao prodajni nastup.

Plan da se tehnologija ponudi i Rusiji

U tekstu se opisuje i zamisao koja je u kompaniji nazvana planom sa državama.

Prema navodima, ideja je bila da se svjetske sile međusobno nadmeću, možda i kroz svojevrsnu licitaciju, čime bi kompanija došla do sredstava.

Page Hedley, tadašnji savjetnik za politiku i etiku, opisao je kako je to razumio: riječ je bila o tehnologiji koja se opisuje kao potencijalno najrazornija ikada izmišljena, a razmatralo se šta ako je prodaju Putinu.

Plan je odbačen tek nakon što je nekoliko zaposlenih spomenulo da bi mogli dati otkaz.

Dvadeset posto koje je postalo jedan

Kompanija je 2023. javno obećala da će timu za sigurnost dati dvadeset posto svoje računarske snage, što je resurs vrijedan više od milijarde dolara.

Prema četvorici ljudi koji su radili u tom timu ili blizu njega, stvarni udio bio je između jedan i dva posto.

Jedan istraživač naveo je i da je najveći dio te snage bio na najstarijoj opremi s najlošijim čipovima, jer je bolja bila rezervisana za poslove koji donose zaradu.

Tim je raspušten naredne godine, prije nego što je dovršio posao.

"To nije, kao, stvar"

Detalj koji se u tekstu navodi na kraju možda najbolje pokazuje promjenu.

Kada su novinari zatražili razgovor s istraživačima koji u kompaniji rade na egzistencijalnoj sigurnosti, dakle na pitanjima koja je sam Altman ranije opisivao kao pitanje opstanka čovječanstva, predstavnik OpenAI-ja djelovao je zbunjeno.

"Šta mislite pod egzistencijalnom sigurnošću? To nije, kao, stvar", odgovorio je.

Pristup tajnim podacima koji nije dobio

Tokom mandata Joea Bidena Altman je razmatrao da zatraži bezbjednosnu provjeru, kako bi mogao učestvovati u povjerljivim raspravama o politici prema vještačkoj inteligenciji.

Prema tekstu, zaposleni u organizaciji koja je pomagala u tom postupku izrazili su zabrinutost.

Jedan je zapisao da Altman aktivno prikuplja stotine milijardi dolara od stranih vlada i da mu je Ujedinjeni Arapski Emirati nedavno poklonio automobil.

Dodao je da je jedina osoba koja mu pada na pamet, a koja je kroz taj postupak prošla s tolikim stranim finansijskim vezama, bio Jared Kushner, kojem je preporučeno da mu se pristup ne odobri.

Altman je na kraju odustao od postupka.

"Ne mogu promijeniti svoju ličnost"

Na napetom razgovoru nakon smjene, odbor je od Altmana tražio da prizna obrazac obmanjivanja.

Prema ljudima koji su bili na tom pozivu, ponavljao je da je situacija loša i rekao da ne može promijeniti svoju ličnost.

Altman kaže da se tog razgovora ne sjeća, te da je vjerovatno mislio nešto poput toga da nastoji biti onaj ko ujedinjuje. Kritike je pripisao vlastitoj sklonosti, naročito ranije u karijeri, da izbjegava sukobe.

Jedan član odbora to je protumačio drugačije: da je značilo kako ima osobinu da laže ljudima i da neće prestati.

Šta kaže Altman

Altman je za New Yorker dao više od desetak razgovora.

Promjene u vlastitim stavovima opisao je kao posljedicu prilagođavanja okolnostima koje se brzo mijenjaju, a ne kao obmanu.

Dio postupaka opisao je kao uobičajeno poslovanje u konkurentskom okruženju.

OpenAI je u međuvremenu postao jedna od najvrednijih kompanija na svijetu, sklapa velike ugovore s državnim institucijama i gradi infrastrukturu za vještačku inteligenciju, dijelom i u zemljama Perzijskog zaljeva.

Cijelo istraživanje dostupno je na stranicama New Yorkera.