Zvuči poznato: Prodao je Eiffelov toranj u staro željezo, a kupac ga nikada nije prijavio policiji jer se stidio

Ideja mu je došla iz novina.

Sredinom dvadesetih toranj je zaista bio problem. Sagrađen je 1889. kao privremena građevina za svjetsku izložbu, a trebao je biti srušen nakon dvadeset godina.

Održao se, ali je stajao mnogo. Trebalo ga je stalno prefarbavati, popravljati liftove i redovno pregledavati. Grad Pariz, koji je bio vlasnik, nije znao šta s njim, a u štampi su se pojavljivali tekstovi koji su nagađali da bi se mogao rušiti.

Lustig je taj članak pročitao i vidio priliku.

Papir s državnim grbom

Priprema je bila jednostavna, ali temeljita.

Dao je odštampati memorandum s grbom francuske vlade i predstavio se kao zamjenik generalnog direktora Ministarstva pošta i telegrafa.

Uzeo je apartman u Hôtelu de Crillon, jednoj od najskupljih pariških palata na Place de la Concorde. To nije bio hir nego dio priče: državni službenik njegovog ranga bi tu i odsjeo.

Zatim je iz spiska najvećih trgovaca starim željezom u regiji izabrao petoricu i poslao im poziv na sastanak. U pozivu je stajalo da je stvar povjerljiva.

"Zbog troškova i političkih razloga o kojima ne mogu govoriti"

Na sastanku im je rekao ono zbog čega su došli.

Objasnio je da toranj mora biti srušen zbog građevinskih nedostataka, skupih popravki i političkih razloga o kojima ne smije govoriti.

Naglasio je da posao mora ostati tajna, jer bi javnost reagovala loše kad bi saznala. Ta rečenica je bila najvažniji dio prevare: objasnila je zašto ne smiju provjeravati, i zašto ne smiju nikome reći.

Nakon sastanka ih je poveo u obilazak. Lažnom propusnicom je preskočio red i odveo ih na treći sprat, odakle su gledali Pariz. Time je potvrdio da ima pristup kakav ima samo neko iz uprave.

Toranj je opisao kao 7.300 tona starog željeza.

Čovjek koji je htio ući u pariško društvo

Lustig je među petoricom izabrao onoga koji mu je najbolje odgovarao.

Bio je to André Poisson, trgovac koji je došao izvana i pokušavao se probiti u pariške poslovne krugove.

Kada je Poisson počeo sumnjati, Lustig je uradio nešto neočekivano. Priznao mu je, u povjerenju, da je državni službenik slabo plaćen i da za posao te veličine očekuje nešto za sebe.

Traženje mita je Poissona uvjerilo. Tako se, po njegovoj predstavi o vlasti, ponaša pravi državni službenik.

Poisson je platio 70.000 franaka za toranj, plus mito. Iznos se danas procjenjuje na preko 250.000 dolara.

Mjesec dana čekanja u Beču

Lustig je s novcem otišao u Beč i čekao.

Čekao je da vidi hoće li se pojaviti u novinama.

Nije se pojavilo ništa. Poisson je shvatio da je prevaren, ali nije otišao na policiju. Bio je previše postiđen da prizna kako je kupio Eiffelov toranj.

Lustig se zbog toga vratio u Pariz i pokušao ponovo, s novom grupom trgovaca. Njegovi pomoćnici su mislili da je poludio.

Drugi put nije uspjelo. Kupac je posumnjao i pozvao policiju, priča je izašla u novine, a Lustig je pobjegao iz Francuske i preselio se u Sjedinjene Države.

Uhvaćen zbog novčanica, ne zbog tornja

Za prodaju Eiffelovog tornja nikada nije odgovarao.

Uhvaćen je zbog nečeg drugog. U Sjedinjenim Državama je godinama štampao lažne novčanice, u obimu koji je zabrinuo vlasti, i 1935. je uhapšen nakon što je tajna služba pronašla lažni novac u njegovom ormariću na njujorškoj podzemnoj željeznici.

Iz zatvora je pobjegao, pa je ponovo uhvaćen za mjesec dana. Osuđen je na dvadeset godina i poslat na Alcatraz.

Tamo je i umro, 1947, od upale pluća. Na umrlici je kao zanimanje upisano da je bio prodavač.

Imao je preko dvadeset lažnih identiteta, govorio je pet jezika, a za njim je u jednom trenutku tragalo preko četrdeset policijskih agencija. Ostavio je i spisak pravila za prevarante, u kojem prvo pravilo glasi da treba biti strpljiv.