Lični stav: Hoćemo li dozvoliti da politika od Lazića napravi nešto što on nikada nije želio biti - simbol podjele?

Aleksandar Lazić posljednjih dana osjetio je upravo takvu vrstu presude.

Bh. reprezentativac morao je napustiti saigrače uoči odlaska na utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv Litvanije. Reakcije su bile očekivano burne. Reprezentacija Bosne i Hercegovine uvijek izaziva emociju, a posebno kada se stekne dojam da joj je neko okrenuo leđa.

Ali Lazićev slučaj zaslužuje mnogo više od površnog zaključka.

Jer ako ćemo već suditi Aleksandru Laziću, onda mu ne možemo suditi samo po jednom danu, ili jednom potezu dok još nisu jasne sve okolnosti pod kojima je on napravljen. Moramo pogledati i sve godine i decenije prije njega.

Dres BiH za Lazića nikada nije bio pitanje nacionalnosti

U zemlji u kojoj se gotovo sve prije ili kasnije pokuša posmatrati kroz nacionalnu pripadnost, sport ponekad uspije napraviti ono što mnogi drugi ne mogu.

Aleksandar Lazić jedan je od takvih primjera.

Njegovo ime nikada nije bilo problem kada je trebalo obući dres Bosne i Hercegovine. Nije bilo važno ni ko sjedi pored njega u svlačionici, ko postiže koševe, ko govori kojim jezikom niti kako se ko izjašnjava.

Bio je reprezentativac Bosne i Hercegovine.

I ponašao se kao reprezentativac Bosne i Hercegovine.

Godinama je dolazio među "Zmajeve" i svoje slobodno vrijeme ostavljao državnom timu. Nije svoju nacionalnost stavljao ispred reprezentacije niti je od dresa Bosne i Hercegovine pravio političko pitanje.

Zato je posebno nepravedno da se danas upravo njemu tako lako lijepi etiketa čovjeka koji je izdao reprezentaciju.

Jedno je otići, sasvim drugo željeti otići

Ovdje postoji razlika koju u naletu emocija ne smijemo izgubiti.

Aleksandar Lazić jeste napustio reprezentaciju prije puta u Litvaniju.

Ali je li želio otići?

To su dvije potpuno različite stvari.

Prema informacijama koje su se pojavile u javnosti, odlazak nije bio rezultat njegove želje da ostavi saigrače pred važnu utakmicu. Naprotiv, sve upućuje na to da se našao između obaveza prema reprezentaciji i odluke kluba s kojim ima profesionalni ugovor.

Ako su navodi o pritiscima kojima je bio izložen tačni, a prema svemu sudeći jesu, onda je još apsurdnije da se najveći dio bijesa usmjerava prema njemu.

Jusuf Nurkić možda je cijelu situaciju opisao najbolje.

"Da se Lazo i Zoka pitaju, bili bi uz nas i u Litvaniji. Zato su kritike i uvrede na njihov račun potpuno suvišne."

U tim rečenicama sadržana je suština problema.

Treba li biti sportski heroj po cijenu hiljada glavobolja?

Iz udobnosti vlastitog doma veoma je jednostavno napisati šta je Lazić "morao" napraviti.

Morao je ostati.

Morao je odbiti naredbu.

Morao je rizikovati ugovor.

Morao je napraviti potez nakon kojeg bismo ga nekoliko dana slavili kao heroja.

Samo što posljedice takvih odluka ne bismo snosili mi.

Profesionalni sportista živi od ugovora. Njegova karijera je kratka, a odluke klubova direktno utječu na njegovu egzistenciju. To ne znači da svaki potez profesionalca treba opravdavati ugovorom, ali znači da prije osude moramo razumjeti poziciju u kojoj se čovjek našao.

Posebno kada njegova prethodna djela ne daju razlog da sumnjamo u njegov odnos prema reprezentaciji.

Nurkić je zato podsjetio na još jednu važnu činjenicu:

"Politiku kluba ne vode ni Lazo ni Zoka. Odluke kluba ne donose njih dvojica. Oni koji ih donose trebali bi biti tema nekih drugih institucija."

I upravo tu treba tražiti odgovore.

Pogrešnog čovjeka smo stavili na optuženičku klupu

Ako je klub postavio svog igrača pred izbor koji nikada nije trebao biti postavljen pred jednog reprezentativca, pitajmo zašto.

Ali nemojmo prvo udariti po čovjeku koji je godinama dolazio kada ga je Bosna i Hercegovina zvala i trebala.

To ne znači da Lazić ne treba govoriti. Naprotiv. Bilo bi dobro da javnost, kada za to dođe vrijeme, od njega čuje šta se tačno dogodilo i pod kakvim okolnostima je napustio reprezentaciju.

Do tada bi minimum poštenja bio da njegov odnos prema Bosni i Hercegovini procjenjujemo na osnovu cijele reprezentativne karijere, a ne nekoliko sati jednog izuzetno teškog dana.

Reprezentacija bi trebala biti mjesto na kojem prestaju naše podjele

Možda je upravo zbog toga cijela priča toliko tužna.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine trebala bi biti jedno od rijetkih mjesta na kojima prezime nije važnije od grba na dresu.

Aleksandar Lazić je godinama bio dokaz da je to moguće.

Njegova nacionalnost nikada nije stajala između njega i Bosne i Hercegovine. Kada je izlazio na parket, predstavljao je istu zemlju kao Nurkić, Musa, Halilović, Atić i svaki drugi igrač pored njega.

Zato danas ne bi trebalo dozvoliti da politika od Lazića napravi ono što on svojim ponašanjem godinama nije želio biti – simbol podjele.

Možemo biti ljuti što reprezentacija pred važnu utakmicu ostaje bez igrača. Trebamo tražiti odgovore. Trebamo utvrditi ko je i zbog čega donio odluke koje su državnom timu napravile problem.

Ali Aleksandar Lazić ne zaslužuje da preko noći bude proglašen čovjekom koji je okrenuo leđa Bosni i Hercegovini.

Previše je puta prije toga bio tu.

I možda je upravo to najbolji odgovor onima koji danas dovode u pitanje njegov odnos prema državnom dresu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad