Rezervoar je godinama curio, a ljudi su se žalili, a onda je kroz grad prošao val melase visok osam metara

Melasa nije bila namijenjena za hranu.

Od nje se pravio industrijski alkohol, a od tog alkohola municija. Zbog Prvog svjetskog rata potražnja je naglo porasla, pa je kompanija United States Industrial Alcohol 1915. na obali podigla rezervoar.

Bio je visok petnaest i širok dvadeset sedam metara, a stajao je uz prugu nadzemne željeznice, usred gusto naseljenog kvarta.

Znaci koje su svi vidjeli

Rezervoar je curio od početka.

Melasa se cijedila kroz spojeve na čeličnim pločama, a mještani su dolazili s posudama i uzimali je za kuhanje. Djeca su je skupljala štapićima.

Zbog velike buke prilikom punjenja rezervoara stanovnici su se mnogo puta žalili ali se niko na primjedbe nije obazirao.

Kompanija je odgovorila tako što je rezervoar prefarbala u smeđe. Time se curenje više nije vidjelo izvana.

Razlog zašto niko nije provjerio je li konstrukcija ispravna leži u tome kako je građen. Čelik je bio pretanak, izgradnja žurna, a nadzorni inženjer nije bio ni inženjer nego činovnik bez tehničkog obrazovanja. Nacrti nisu poslani nikakvoj stručnoj provjeri, jer to tada nije bilo obavezno.

Podne, 15. januar

Dva dana ranije stigao je brod iz Portorika s novom pošiljkom.

Rezervoar je napunjen gotovo do vrha, što se do tada desilo svega četiri puta u dvadeset devet punjenja.

Toga dana bilo je neobično toplo za bostonsku zimu, iznad četiri stepena, nakon niza vrlo hladnih dana. Nova melasa bila je zagrijana da bi lakše tekla kroz cijevi, a stara u rezervoaru bila je hladna.

Oko pola jedan zakovice su počele pucati. Ljudi koji su se vratili iz rata rekli su da je zvučalo kao mitraljeska paljba.

Šta je val napravio

Iz rezervoara je izašlo 8,7 miliona litara.

Val je bio visok između pet i dvanaest metara i širok pedesetak, a kretao se brzinom od oko 56 kilometara na sat.

Odnio je teretne vagone, srušio zgrade i izbio jedan od nosača nadzemne željeznice. Melasa se zatim razlila po kvartu i slegla u sloj dubok oko metar.

Ono što je spašavanje činilo posebno teškim je fizika same tekućine. Melasa je gusta i ljepljiva, a na hladnoći postaje gušća, pa se u njoj nije moglo ni hodati ni plivati. Poginula je 21 osoba, uglavnom od gušenja, a 150 ih je povrijeđeno.

Suđenje koje je promijenilo pravila

Podneseno je 119 tužbi, koje su spojene u jedan postupak.

Kompanija je tvrdila da je rezervoar dignut u zrak, i to od strane anarhista. Bilo je to vrijeme straha od političkog nasilja, pa je takva odbrana imala izgleda.

Postupak je trajao šest godina i saslušano je preko tri hiljade svjedoka, a spisi su narasli na 45.000 stranica. Angažovani su inženjeri, metalurzi i arhitekti, i to je jedan od prvih velikih slučajeva u kojem su vještaci imali odlučujuću ulogu.

Godine 1925. sud je presudio da sabotaže nije bilo, nego da je rezervoar bio nedovoljno čvrst. Isplaćeno je oko 628.000 dolara odštete.

Nakon te presude uvedeno je pravilo da inženjeri moraju potpisati i ovjeriti nacrte, a građevinski inspektori izaći na teren. Ono što danas smatramo normalnim dijelom svake gradnje uvedeno je zato što je jedan rezervoar godinama curio, a niko to nije provjerio.