Prema krivičnom zakonu i BiH i entiteta i distrikta - rad djece na ulici je krivično djelo i rješenje tog problema jeste prevencija i intervencija. Na koji način se institucionalno pomaže djeci koja rade na ulici i ima li u BiH “nevidljive djece” tema je o kojoj su pričali Sanela Baljak, socijalnom radnicom i Gazmed Januzi iz Mobilnog tima za saradnju sa manjinskim grupama Kantonalnog centra za socijalni rad, kao i Aida Ivković iz organizacije “Save The Children” koja podržava dnevne centre za djecu u Banjoj Luci, Mostaru, Bijeljini i Brčkom.

Iz centra za socijalni rad istakli su da je u 2022. godini evidentirano 51 dijete od čega 48 su djeca koja su zaticana više puta na ulicama Kantona Sarajevo.

Djecu je potrebno skloniti iz okruženja koje je opasno po njih.

“Svaki oblik treba prijaviti, policija dalje kontaktira socijalni rad (koji ima mobilni tim)”, izjavila je Aida Ivković, menadžerica projekta “Save the children” te dodala: “davanje novca nije rješenje zato što je prosjačenje oblik ekonomskog iskorištavanja i eksploatacije djece, samim tim, to je i oblik trgovine ljudima.”

“Kada evidentiramo dijete prvi put na ulicama KS, nama je najbitnije da izvršimo identifikaciju, evidenciju i razloge boravka: zašto dijete boravi na ulici? Dalje, u saradnji sa centrima za socijalni rad radimo na planu zaštite djece i porodice i imamo svakodnevnu komunikaciju sa roditeljima, odlazimo u lokalne zajednice i razgovaramo sa roditeljima, podižemo svijest kod roditelja. Jako je važno da se djeca uključe u obrazovni sistem jer pokazano je da djeca koja se bave prosjačenjem ne pohađaju školu”, rekla je za N1, Sanela Baljak, socijalna radnica.

Metodologija rada dnevnih centara u kojima djeca budu smještena je takva da se djeci daje podrška: odjeća, hrana, higijena. Zatim edukacija, identifikuju se potrebe djeteta, ukoliko dijete nije u obrazovnom sistemu uključuje se u školu. dnevni centar i mobilni tim su oni koji djeluju da se zaštite prava djece.

Kroz realizaciju programa, radi se i na osnaživanju porodice, kako ekonomski tako i socijalno: vode se programi za socio-emocionalne kompetencije djece te programi ekonomskog osnaživanja porodica i mladih.

Ivković ističe da “ne možete raditi sa djecom ako ne radite sa porodicom”.

“Neophodno je članovima porodice, da li su to stariji brat ili sestra, srodnici, roditelji, pomoći da steknu neke vještine ili znanja, dodatna da se osposobe i da mogu konkurisati na tržištu rada. Da ne budu primaoci usluge, već da postanu klijenti. Proaktivan pristup”, dodala je ona.

Gazmed Januzi, iz tima za saradnju sa manjinskim grupama Kantonalnog centra za socijalni rad naglašava da većina naših građana smatra da je prosjačenje kulturološki i misle da nije neophodno prijaviti policiji.

“Roditelji su prva karika, prvi vjetar u leđa. Prosjačenje nije tradicija. Dolazim iz reda romske manjine i poznajem jezik, kulturu i tradiciju”, izjavio je za N1.

Iako je broj djece koja prose na ulicama znatno smanjen djelovanjem institucija i organizacija, centri za socijalni rad susreću se sa drugim problemima poput identifikacije djece koja nisu zavedena u matične knjige ili sa djecom koja ne žive na području KS, ali ipak prose na ulicama.

“Naše iskustvo sa terena je da imamo djecu iz drugih kantona koja prose u Kantonu Sarajevo…U prošloj godini imali smo evidentirano 6 djece koja dolaze iz drugih država”, rekla je Baljak.

Da bi djeca bila vidljiva potrebno je osigurati pristup pravima i zaštiti njihovog najboljeg interesa jer “djeci nije mjesto na ulici”.

Djeca koja prose su društveno isključena i potrebna im je veća socijalna uključenost.

“Ono što bi se moglo i trebalo promijeniti jeste bolja uvezanost sistema – referali koji funkcioniše na podrčju KS, dosta dobro je rezultirao smanjenim brojem”, objasnila je Ivković te dodala: “ne obraćamo pažnju i ne stavljamo se u poziciju te djece, kroz šta ona prolaze svakodnevno, čemu su sve izložena, koju vrstu eksploatacije i zlostavljanja prolaze. Svakako su zanemarena, a i žrtve su nasilja, u većini slučajeva”.

Ivković je naglasila da u onom trenutku kada roditelji ne mogu osigurati pristup pravima i zaštiti djece, tada država stupa na snagu.

“Mnogo je lakše vrbovati djecom koja nisu upisana u sistem, time nemaju ni identitet, ni socijalnu zaštitu ni zdravstveno osiguranje”, pojasnila je Baljak.

“Kada dijete zateknemo u prosjačenju i ako ga zateknemo sa roditeljem, upućujemo ga u centar i to je na dobrovoljnoj osnovi. Mi dajemo adresu gdje dijete može ostvariti svoja prava”, rekao je Januzi.

Iz centra za socjalni rad naglasili su da po pitanju životno ugrožene djece se odmah reaguje u instituacijama i svi rade da se djeca zaštite i smjeste.

Trenutno je između 100 – 120 djece koji su direktni korisnici centra, te da bi se osigurale sve aktivnosti, nije dovoljno da rade samo saradnici koji će dati podršku za realizaciju radionica, već su potrebni i psiholog, za individualni rad i sa djecom i roditeljima, neophodan je i socijalni radnik, neophodna je i supervizija onima koji rade.

Značajno su naglasili da je obrazovanje jedini način da imamo što manje djece na ulici te da svako prosjačenje djece treba prijaviti moblinom timu pri centru za socijalni rad na brojeve koji su dostupni na stranicama.

Za kraj su istakli najznačajniji momenat rada sa ovom ranjivom kategorijom: “Dolazak u lokalnu zajednicu i njihov osmijeh – to je ono što ostavlja najveći emocionalni trag na nas.”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad