Zlatan Ibrahimović govorio je o svome životu, teškim danima, ocu, svađama sa trenerima.

Zlatan Ibrahimović dao je intervju italijanskom Corriere Della Sera i govorio je o svom životu, fudbalu, odnosu prema ljudima, ocu…

Ibrahimović je ovom dnevnom listu ispričao je odakle dolazi njegova mentalna snaga.

“Cijeli život sam se patio. Kasnije sam naučio da pretvorim patnju u snagu, svoju mržnju u oružje“, rekao je Ibrahimović i dodao da to koristi i na terenu.

Upitan kojim jezikom razmišlja i govori, kaže da ovisi o situaciji.

“Na terenu nikada ne razmišljam na švedskom. Taj jezik je suviše nježan, a na terenu treba biti zločest. Zato najviše razmišljam na jezicima Balkana, ponekad na engleskom i italijanskom. Ali, kod kuće radimo stvari na švedski način. Izuvamo se pred vratima i hodamo bez cipela po kući, nemamo pomoćno osoblje, osim jedne gospođe koja ponekad dolazi da čisti. Ostalo radimo sve sami“, tvrdi Ibrahimović.

Zanimljivo je da je Ibrahimović, kao nikada ranije, govorio i o svojim vjerskim uvjerenjima.

“Ne vjerujem u boga, samo u sebe. Ne vjerujem u drugi svijet. Vjerujem da je život jedan i da je to to. Kada umreš – umreš. Nisam siguran da želim uopšte sporovod, ili grobno mjesto, kako bih nanosio bol onima koji su me voljeli”, iskreno je rekao Ibra.

Osvrnuo se Ibrahimović na svoju prošlost, od samih početaka.

“Imao sam bolno djetinjstvo. Kada sam se rodio, ispao sam babici sa visine od jednog metra. Cijeli moj život bio je patnja. U školi sam bio drugačiji i isticao sam se: drugi su bili plave kose, svijetlih očiju i tankog nosa, a ja taman, sa velikim nosem. Drugačije sam govorio od njih, drugačije sam se kretao od njih. Jednom su roditelji ostale djece pokrenuli peticiju da me izbace iz tima. Uvijek su me mrzili i na početku sam jako loše reagovao. Izolirao sam se od ostalih. Kasnije sam naučio da bol i mržnju pretvorim u snagu, gorivo. Ako sam sretan, igram dobro, ali ako sam ljut, ranjen, povrijeđen, tada igram još bolje. Od navijača koji me vole dobijam snagu, ali više snage dobijam od onih koji me ne vole“, kaže Zlatan.

Ibrahimović je govorio i o svom porodičnom životu i otkrio detalje vezane za svoju djecu.

“Rođenje djeteta je najvažnija stvar koja se može dogoditi bilo kome. To je život koji se rađa iz tvog života. Sjećam se kada se rodio Maxi. Uzeo sam ga i stavio na grudi. Sjećam se kada me Vincent zvao iz Štokholma, kada mi je rekao: Tata, nedostaješ mi. Kao da me neko nožem ubo u grudi. Htio sam ostaviti sve, čak i Milan i vratiti se njemu. Oni nisu voljeli fudbal. Vodio sam ih sa sobom. Jedan je stalno plakao, a drugi je gledao ptice. Danas obojica igraju fudbal. Na probu u klub su otišli pod majčinim prezimenom – Seger i obojica su primljeni. Maxi je odlučio da se preziva Ibrahimović, dok Vincent još uvijek treba odlučiti”, kaže Zlatan, koji se tokom intervjua osvrnuo na rat u BiH.

“Moj otac je jako patio. Svaki dan je dobijao informacije o smrti nekoga koga poznaje. On se trudio da pomogne izbjeglicama, a mene je štitio od toga. Uvijek me štitio od svega. Kada je njegova sestra preminula, nije mi dozvolio da idem na sahranu, ali kada je od leukemije preminuo moj brat Sapko, bio sam tamo. Moj brat me čekao, prestao je disati tek kada sam ja došao. Sahranili smo ga po muslimanskim običajima. Moj otac taj dan nije plakao, ali je sutradan otišao na mezarje i plakao je od jutra do večeri“.

Porodica Ibrahimović se u počecima Zlatanove karijere borila sa neimaštinom.

“Moji saigrači su imali dizajnersku odjeću, a ja sam hodao u trenerci ekipe. Nisam imao čarape, već sam hodao u štucnama, pa su me zezali. Morao sam se snalaziti kako znam i umijem. Jednom sam uhvaćen u krađi sa tamnoputim prijateljem. Njegovog oca su nazvali telefonom. Moga, srećom nisu uspjeli dobiti, već su mu napisali pismo. Svaki dan sam ustajao u zoru i provjeravao poštu. Našao sam pismo prije njega i pocijepao sam ga, inače sada ne bih bio ovdje da to pričam. Kada je disciplina u pitanju, moj otac je bio izuzetno strog.”

Kasnije je došao odlazak, najprije u Ajax, a zatim u Juventus. Sa promjenama sredine, došle su i promjene u ponašanju.

“U Švedskoj nisam imao djevojke, jer sam bio stidljiv, ali i zbog toga jer sam bio zaljubljen u sebe. Na utakmicama sam pokušavao samo atraktivne poteze, jer sam imao veći ego od svih Šveđana zajedno. U Italiji sam se promijenio pa sam Heleni rekao: hajde, dođi kod mene u Italiju da vidimo da li ovo funkcioniše. I funkcionisalo je. Na terenu, Capello me naučio kako da postižem golove. Stalno me provocirao. On je jako čvrsta ličnost. Prvi dan nakon konferencije za medije, ušao sam u svlačionicu, a on je čitao Gazzettu dello Sport. Veselo sam mu rekao: Dobar dan, treneru. On je samo nastavio da gleda u novine. Ostao sam pred njim oko petnaest minuta, sa novinama pred licem. Onda je on ustao zatvorio novine i otišao, bez da mi se obratio, kao da nisam ni postojao”, rekao je Zlatan, a zatim se osvrnuo na skandal Calciopoli.

“Te trofeje smo osvojili. Niko nam ih ne može oduzeti. Niko ne može izbrisati proliveni znoj, energiju, umor, povrede, golove. Zato kada kažu da sam u karijeri osvojio 11 prvenstava, uvijek ih ispravim i kažem da ih je 13.”

Ibrahimović je tokom godina izgradio odnose sa brojnim fudbalerima sa Balkana, a jedan sa kojim ima poseban odnos je Siniša Mihajlović.

“Siniša me na početku samo provocirao. Govorio mi je odvratne stvari na srpsko-hrvatskom jeziku, a ja sam se živcirao. Danas me zove Bato. Kada se razbolio od iste bolesti kao moj brat Sapko, malo je falilo da pređem igrati u Bolognu. Zbog njega. Mihajlović je bio prljav igrač na terenu, kao što je to bio Michael Ballack, još jedan profesionalni provokator. Ali oni su to radili da bi svom timu dali neku prednost. Materazzi je to radio jer je želio da te povrijedi. Mi fudbaleri odmah shvatimo kada neko ima lošu namjeru kao on i kada neko jednostavno igra oštro poput Chiellinija, Stama, Maldinija. Paolo Maldini je bio jako oštar. Znao je kako povrijediti protivnika, ali nije to radio jer to nije išlo u prilog njegovom timu. A Materazzi? Njega sam čekao godinama i revanširao sam mu se u jednom derbiju. Uklizao je sa obje noge u zraku. Izbjegao sam start, skočio i udario ga laktom u sljepoočnicu. Kasnije je Pippo Inzaghi rekao da je to bio najljepši derbi njegovog života, jer smo pobijedili 1:0, ja sam dao gol, a Materazzi je završio u bolnici.”

Ibrahimović je pojasnio i svađu sa bivšim igračem Intera Romeluom Lukakuom, zbog koje je dobio mnogo kritika.

“On se prvo svađao s Romagnolijem, a onda sa Saelemakersom. Reagirao sam da zaštitim suigrača i onda me počeo vrijeđati na osobnom nivou. Šokantno, a bili smo suigrači u Unitedu. Lukaku ima veliki ego, uvjeren je da je svjetska klasa i stvarno je jak. Ali ja sam odrastao u getu i kada mi netko priđe dignute glave, ja ga stavim na njegovo mjesto. Tako sam mu spomenuo rituale njegove majke i on je izgubio kontrolu. Nakon toga sam zamolio bliske prijatelje da se pomole za mene. Moram s njim riješiti račune. Nadam se da ćemo se brzo sresti. Te stvari se rješavaju na terenu. Ne mrzim nikoga, pa ni Lukakua.”

Još jedna osoba sa kojom se Ibra posvađao je i aktuelni trener Juventusa Max Allegri. Ibrahimović i Allegri nisu se rastali na najbolji način kada su obojica bili u Milanu.

“Izgubili smo 3:0 od Arsenala, a on je bio zadovoljan i nasmijan. Rekao sam mu da meni ništa nije smiješno. Rekao mi je da šutim, jer je moja igra bila s**nje. Odgovorio sam da je njegov posao tu noć bio s**nje. Allegri je sjajan u vodstvu svlačionice, ali nekada mu je nedostajalo malo hrabrosti. Trebao je otići u Real Madid, ili negdje drugo van Italije. Kada je otišao u Juventus, bio je to zicer.”

Za kraj, Ibrahimović je govorio i o bivšem golmanu Milana Donnarummi, koji je prije početka sezone prešao u redove PSG-a.

“Gigio je veliki golman. Da su mu dali ono što je tražio, ostao bi. Sada mora talasati kako bi igrao u PSG-u. Nema šanse da je onaj drugi (Keylor Navas op.a) bolji od njega.”