"Iz Tel Aviva, gledajući kako Srbija oplakuje ratnog zločinca Mladića, osjećam jezivu poznatost"

Dahlia Scheindlin

Hoće li Izraelci za trideset godina svečano veličati Netanyahua ili bivšeg ministra odbrane Gallanta, koji se obojica suočavaju s optužbama pred Međunarodnim krivičnim sudom? Od Srbije treba naučiti kako poricanje zločina može osujetiti bolju, demokratskiju budućnost.

From Tel Aviv, Watching Serbia Mourn War Criminal Mladic Sends a Shiver of Familiarity - World News.pdf

Reakcija u Srbiji na smrt Ratka Mladića 27. augusta izazvala je zaprepaštenje širom svijeta. Komandant Vojske Republike Srpske, koji je 2017. godine pred međunarodnim tribunalom osuđen za genocid i druge ratne zločine zbog pokolja Bošnjaka početkom 1990-ih, posljednje dane života proveo je u zatvoru u Hagu. Njegovo krupno lice s podrugljivim izrazom zauvijek će ostati povezano s nizom odvratnih djela počinjenih u Bosni koja su početkom devedesetih šokirala svijet – i mene, tada studenticu.

Srbija ga je ispratila kao heroja, zastave su spuštene na pola koplja, a tvrdolinijaški političari u Beogradu, zajedno s predstavnicima bosanskih Srba, strastveno su ga veličali. Snimci su prikazivali Srbe okupljene oko improviziranih spomen-obilježja, kako im se klanjaju. 

Kako je moguće da se Srbi ne kaju, pitao se svijet? Trideset godina nakon završetka tog rata, zar ne odbacuju izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja, kosti zakopane u zemlji Srebrenice? Taj rat je doslovno normalizirao termin „etničko čišćenje“ – sjećam se vremena kada se još pisao pod navodnicima, kao izraz koji su koristili bosanski Srbi. 

Dok sam iz Tel Aviva gledala te prizore, nisam osjećala iznenađenje, već jezivu poznatost. Svijet se već tri godine pita kako Izrael može prihvatiti ono što je učinio u Gazi. Reakcija Srbije djelovala je kao da gledam duha izraelske budućnosti.

Je li to zaista tako, pitala sam budućnost? Hoće li Izraelci za trideset godina svečano veličati Benjamina Netanyahua kao heroja koji ih je branio? A šta će biti s Yoavom Gallantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi – čovjekom koji se zalagao za kolektivnu i potpunu opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je od tada odnio najmanje onoliko civilnih života koliko ih je bilo među više od 41.000 poginulih u Bosni?

A to su samo dvojica Izraelaca koji se suočavaju s optužbama pred Međunarodnim krivičnim sudom. 

Sljedeća spoznaja, dok su pristizale reakcije žrtava ratova u bivšoj Jugoslaviji, bila je da njegova smrt ne donosi mir. Prijatelji iz tih zemalja uvjeravali su me da Mladićeva smrt nikada ne može zaliječiti rane koje su on i druge srpske ultranacionalističke snage nanijeli. 

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica – i sam preživjeli – napisao je na X-u da je pokušao izgraditi bolji život ne čekajući Mladićevu smrt:

„Ne znam šta bih rekao o, niti želim komentirati, tu grozotu koja je jučer umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Umjesto toga, pomagao sam svojim kćerkama da prave ‘nakit’… Malo smo čitali pred spavanje. Obje sam uspavao. Moj život je krenuo dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao.“ 

Veton Surroi, jedan od najistaknutijih kosovskih albanskih intelektualaca, iznio je kratka zapažanja o tome šta je Mladić predstavljao tada i šta predstavlja danas. Težnje Kosova za nezavisnošću nakon 1990. dočekane su direktnom vojnom upravom Jugoslavije. Krajem 1990-ih Kosovo se suočilo s napadima i masovnim protjerivanjem, koji su okončani tek kada je kontroverzna zračna kampanja NATO-a predvođena SAD-om 1999. godine potisnula Jugoslaviju, kojom je dominirala Srbija, s Kosova, čime je otvoren put ka njegovoj nezavisnosti. 

Surroi se prisjetio poznate fotografije na kojoj Mladić, glumeći velikodušnost, miluje bosanskog dječaka po glavi, praktično u isto vrijeme dok izdaje naređenja da dječakov otac bude ubijen zajedno s još 8.000 ljudi.

Podsjetio je da su srpske vlasti godinama štitile i Mladića i njegovog političkog saveznika među bosanskim Srbima Radovana Karadžića – koji je kasnije također osuđen za genocid i druge zločine – od međunarodne pravde.

Posmatrajući reakcije u Srbiji na njegovu smrt, Surroi je sumorno zaključio:

„Njegovo tijelo možda jeste položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti.“ 

Zaključak nije sretan. Ljudi možda nikada neće prestati veličati nacionalističke zločince, a žrtve se možda nikada neće osloboditi traume.

Ali činjenica je da na Balkanu međunarodna zajednica nije čekala da strane počnu vjerovati jedna drugoj kako bi Bosni 1995. godine nametnula mirovni sporazum. Prevedeno na izraelsko-palestinski kontekst, niko nikada ne bi trebao čekati da se „ponovo izgradi povjerenje“, niti mir uvjetovati „mjerama izgradnje povjerenja“.

Rat, okupacija i ubijanje moraju prestati sada, a ne nakon čekanja da se ljudi počnu lijepo osjećati jedni prema drugima – jer se to vjerovatno neće dogoditi. 

Ako postoji nada

Globalna priča o posljednjem Mladićevom herojskom ispraćaju u Srbiji ipak nije posljednja riječ. Nijedno društvo nije homogeno i ne može svako javno govoriti – naročito oni kojima je sjećanje na njega prokletstvo, a ne blagoslov.

Ali Sonja Biserko jedna je od Srpkinja koje su uvijek govorile otvoreno. Kao osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji tokom 1990-ih, nije stekla mnogo prijatelja u svojoj zemlji osuđujući tada masakre u Srebrenici i drugim mjestima.

Još devedesetih tvrdila je da su srpski mediji pripremili publiku da tolerira genocid u ime srpskog nacionalizma. 

I danas nastavlja isto. Javno je kritizirala reakciju Srbije na Mladićevu smrt. U saopćenju njene organizacije dostavljenom Haaretzu navodi se:

„Srbija se nikada nije istinski suočila s porazom politika koje su dovele do ratova devedesetih, niti s njihovim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja tih politika, odgovornosti za njih i ogromne ljudske i političke cijene koju su proizvele, značajan dio srpskog društva i dalje prihvata narativ prema kojem su ratovi predstavljeni kao historijska nepravda prema Srbima.“ 

Koliko god bilo ohrabrujuće vidjeti hrabre, kritičke glasove, zaključak je težak, ali poznat: odbijanje suočavanja s prošlošću onemogućava bolju budućnost Srbije.

„Posebno zabrinjava“, navodi se dalje u saopćenju, „činjenica da je ovaj narativ naišao na odjek među dijelovima mlađe generacije koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena… [ali] istinska demokratizacija… zahtijeva više od promjene vlasti. Ona zahtijeva temeljni raskid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalno širenje i nasilje u ime srpske nacije.“ 

Biserko je za jedan bosanskohercegovački medij – budući da joj je teško dobiti prostor u strogo kontroliranim srpskim medijima – rekla da politiku u današnjoj Srbiji koče iste smrtonosne ideologije:

„Promjena može doći samo pojavom novih političkih i društvenih elita koje će biti spremne otvoriti prostor za drugačije čitanje prošlosti… Takva promjena nije važna samo zbog odnosa prema prošlosti. Ona je i preduvjet da se budućnost Srbije definira drugačije.“

Ipak, nije potpuno sama. U julu ove godine mladi Srbi u Novom Sadu pocijepali su plakate kojima se odavala počast Mladiću. Plakate je, prema izvještajima, širom grada postavila tvrdolinijaška nacionalistička stranka, prkoseći „Međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine“.

Mladi koji su skidali plakate snimali su se kako govore:

„Zločinac, a ne heroj!“
„Srbi nisu genocidan narod.“

Nakon Mladićeve smrti jedan korisnik iz Srbije napisao je:

„Mnogo, mnogo građana Srbije već godinama osuđuje Mladića. Nisu većina, ali su brojni, glasni i vrlo jasni kada govore o ratnim zločinima i Srebrenici.“

Još nekoliko ljudi također se javno oglasilo. 

Kao Izraelku koja osuđuje izraelske zločine u Gazi, uvijek me dirne kada znam da postoje saveznici koji se suočavaju sa zločinima vlastite zemlje negdje drugdje, a da ne govorim o partnerima u Palestini.

Potrebni smo jedni drugima. 

Niko nije imun

Razlog je to što me progone zaključci historičara poput Christophera Browninga i Hannah Arendt – da se svako, u odgovarajućim užasnim okolnostima, može pretvoriti u zločinca i ubicu.

To što je neko bio žrtva zločina ne pruža nikakvu zaštitu od toga da i sam postane počinitelj. Prečesto nas upravo status žrtve učini neosjetljivima na samu mogućnost da bi naše nasilje ikada moglo predstavljati zločin, jer tada sve postaje samoodbrana.

Svaki Izraelac koji se drži argumenta da nijedan Bošnjak, Hrvat ili kosovski Albanac nije počinio nešto poput 7. oktobra, pa je stoga srpska agresija protiv tih naroda zaista predstavljala ničim izazvan genocid, promašuje suštinu. 

Srbi su bili uvjereni da su žrtve historije, spajajući glasine o Albancima koji napadaju srpsku manjinu na Kosovu tokom 1990-ih s hrvatskim ustašama, nacističkim kolaboracionistima iz 1940-ih, kao i s osmanskim snagama koje su 1389. porazile Srpsko carstvo.

Početkom 1990-ih, iz njihove perspektive, jugoslavenske republike bile su u ratu; Srbi su optuživali bošnjačke vojne vođe da su tokom tog rata ubile hiljade srpskih civila. 

Stvarne i mitske traume u svijesti srpske javnosti prerasle su u egzistencijalnu prijetnju koja je zahtijevala odbranu od „kulturnog genocida“ nad Srbima na jugoslavenskim teritorijama.

To su iskorištavali lideri gladni moći, koji su trgovali tuđom krvlju; nacionalističke teme prožimale su kulturu, od turbo-folk muzike do akademskih radova.

To se može dogoditi svakome. 

Ono što me progoni – čak i kao Jevrejku – nije samo pitanje kako jedan narod može biti masakriran ili kako se svijet može mobilizirati da zaustavi takvu okrutnost.

Vjerujem da postoji hitnije pitanje koje bi sva društva trebala sebi postaviti:

Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama – u vaše ime, u ime vaše djece – kako bi legitimirao svoje zločine protiv drugih, zločine koji vas možda nikada neće lično pogoditi?

Kako ćete znati da vas neko koristi i šta ćete učiniti da zaustavite zločine?

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad