Doktorica Jasmina Hanjalić već 31 godinu radi u Hitnoj pomoći: "U trenucima borbe za opstanak svi se jednako plaše"

U Hitnoj pomoći ne postoji prostor za šablon, a svaka situacija donosi novu vrstu izazova, objašnjava doktorica Hanjalić, praveći paralelu sa drugim granama medicine. Dok njene kolege hirurzi ili anesteziolozi imaju unaprijed pripremljen operacioni sto i planiranu proceduru, rad na terenu je potpuno drugačiji.

"Mi dolazimo na svaki slučaj uvijek iznova. Uvijek novi, uvijek prvi. Uvijek se makar jedna mala razlika desi u odnosu na neki prethodni. Mi imamo, naravno, pacijente koji su stradali u saobraćaju, često puta, ali svaki put je nešto malo drugačije. Imamo i reanimacije. Rekli bi: pa šta, reanimacija je ista? Nije. Svaka je različita", navodi dr. Hanjalić.

Ona ističe da ljekari Hitne pomoći ulaze svugdje – u kafane, ispod mostova, na bazene, koncerte, ali i u domove ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva. Tokom karijere lično je dolazila i do socijalno ugroženih kategorija, preko građana iz sarajevskog naselja Hadžići odakle i sama potiče, pa sve do kriminalaca, ambasadora i predsjednika vlada. Prema njenim riječima, u svakoj od tih situacija ključna je socijalna inteligencija, a u trenucima ugroženosti, sve društvene razlike potpuno nestaju.

"Svi se isto ponašaju. Dakle, i onaj čovjek... Ja sam imala situaciju, recimo, iz Amerike. Oni imaju sve tamo, sve. Ali on je sad tu, na ulici, pao je, srušio se. Šta sad? Ja sam mu jedino važna. Njemu sam samo ja sada važna i moja dva tehničara. Džaba sve Amerike tamo, džaba svo zdravstvo. Dakle, čovjek kad je životno ugrožen, govorim kad je životno ugrožen, to su te hitne situacije, kad gubi svijest, kad osjeti jaku bol u prsima, kad vidi, recimo, i sam da mu je jedna strana oduzeta, on i sam zna da je vjerovatno moždani udar u pitanju. I kad kolabira, kad se osjeća nemoćno, kad se povrijedi, kad mu je noga gotovo otkinuta, kad je ranjen, kad mu je metak prošao kroz stomak. Znači, svi se isto ponašaju. Tu dolazi do izražaja ono što je nagonsko u čovjeku, a to je borba za opstanak. Svi se jednako bore i jednako plaše. I svi jednako gledaju meni u oči, prevashodno, jer odmah prepoznaju da sam ja doktor", naglašava dr. Hanjalić.

Dodaje da pacijenti prvo gledaju u ponašanje ljekara, zbog čega je s godinama naučila da zadrži isključivo profesionalan stav, kako pacijent ne bi uočio eventualnu zabrinutost.

Ističe i ujednačenu edukovanost cjelokupnog tima sarajevske Hitne pomoći, zbog čega građani dobijaju jednako kvalitetnu uslugu bez obzira na to koja ekipa stigne na teren.

Knjiga "Halo, hitna" kao svjedočanstvo i praktikum

Knjiga sadrži 51 kratku priču i osmišljena je kao relaksiran način priče o Hitnoj pomoći, zasnovan na istinitim događajima koje je proživjela autorka ili njene kolege. Iako su priče pretrpjele minimalna književna prilagođavanja radi čitljivosti, one nose pozitivnu i edukativnu poruku, pa su čitaoci izvan zdravstvenog sektora kroz njih učili o znakovima infarkta ili moždanog udara.

Prema riječima recenzentice, književnice Mirjane Jezilčić, knjiga može poslužiti i kao praktikum za mlade uposlenike Hitne pomoći o tome kako se ponašati i reagovati.

Kao jednu od upečatljivih anegdota vezanih za tople ljetne dane, dr. Hanjalić je izdvojila događaj iz naselja Otoka. Oko ponoći, ekipa od šest članova (tri redovna i tri studenta na edukaciji) krenula je na poziv žene sa visokim pritiskom.

Vidjevši otvorena vrata na tačnoj adresi i spratu, ušli su u mračan stan i odmah upalili svjetlo, zatekavši ženu u vešu. U panici i pred šestoro ljudi, žena je jedva uspjela izgovoriti da uopšte nije zvala Hitnu pomoć.

"Ja sam samo otvorila vrata. Ja sam samo hladila, napravila sam propuh. Evo, otvorila sam vrata, propuh, samo se hladim", prepričala je dr. Hanjalić reakciju sugrađanke, pojasnivši da je dispečerski centar zapravo napravio grešku u nazivu ulice, poslavši ekipu u Gradačačku umjesto u Brčansku ulicu koja se nalazi odmah prekoputa.

U knjigu je uvrštena i priča mladog kolege o pacijentici koja je iz psihičke potrebe punih 15 godina skoro svaku noć zvala Hitnu pomoć, ponašajući se nadmeno uz opaske da je liječe najbolji profesori. Doktor joj je, nakon pružene terapije, strpljivo odgovorio: "U redu, gospođo. Možda vas liječe najbolji doktori, najbolji profesori u ovom gradu, ali mi smo vam sada jedini", što oslikava suštinu rada ove službe u kasnim noćnim satima.

Akumulacija trauma i nedostatak stručne podrške

Doktorica Hanjalić otvoreno govori i o tamnoj strani profesije – suočavanju sa smrću i akumulaciji trauma. Posebno su teški slučajevi kada stradaju djeca i mladi ljudi. Prisjetila se situacije u kojoj je preminulom šestogodišnjem djetetu dala adrenalin devet puta, uprkos ravnoj liniji na monitoru, jer cijeli tim psihološki nije imao snage da odmah proglasi smrt.

Uprkos apelima i njenim ranijim prijedlozima sa pozicije rukovodioca smjene, uposlenici Hitne pomoći i dalje nemaju sistemsku psihološku podršku nakon teških nesreća.

"Ostaju te traume i one se gomilaju. Nemamo stručnu podršku. I onda vi nastavljate svoju smjenu. I onda neko očekuje da ste preljubazni... Najveća opet je dilema, ona stručna. Kad se desi nešto, da li sam mogao bolje uraditi? To je još gore nego ovo što se vi susretnete sa smrću. Ja moram u par minuta da odlučim šta da uradim. To je ta specifičnost i težina ovog posla. I vjerujte da su mnogi došli, bili, čak i odradili par godina i rekli: 'Ja ne mogu ovo. Nije za mene.' Pošteno. Znači, nije za svakog sve. I nisu se mogli iznijeti s tom stresnom situacijom kad vi morate nekad i u sekundama odlučiti hoćete li ovo uraditi ili nećete", iskrena je dr. Hanjalić, dodajući da se uposlenici na kraju smjene najviše oslanjaju jedni na druge kroz razgovor i prepričavanje anegdota.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad