
Ove godine obilježava se 30. godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma - rezultat pregovora zaraćenih strana uz posredovanje međunarodne zajednice, koji je okončao surovi rat u Bosni i Hercegovini. I na ovu godišnjicu otvara se pitanje ustavnog okvira kojeg je stvorio ovaj sporazum, te da li je vrijeme za stvaranje novog - nediskriminatornog prema svim građanima i građankama BiH, kojim bi zemlja zakoračila prema Europskoj uniji. Mnogi učesnici pregovora, ali oni koji su na neki način bili uključeni u njih godinama poslije preispituju ono što je postignuto te 1995. godine. Uprkos mimoilaženju u stavovima o tome da li je moglo i trebalo drugačije, da li je sazrelo vrijeme za izmjenu Dejtona, odnosno ustavnog okvira BiH, u jednom su jedinstveni - postignut je prijeko potrebni mir.
Jedna od rijetko pominjanih osoba koja je bila prisutna tokom ovog po mnogo čemu jedinstvenog mirovnog samita je supruga kreatora Dejtonskog sporazuma Richarda Holbrookea, novinarka Kati Marton. U tekstu za Foreign Policy otkrila je neke manje poznate detalje, kao i to da je sama imala diplomatske zadatke tokom pregovora.
"Bila sam u Daytonu, Ohio, unutar visoke žičane ograde zračne baze Wright-Patterson sa svojim pokojnim suprugom, ambasadorom Richardom Holbrookeom. Pregovori su trajali dramatičnih 21 dan. Tokom nekih od njih, pomagala sam Richardu i njegovom timu da nagovore, zastraše i na kraju prisile okupljene balkanske ratne vođe na sklapanje mira", navodi na početku teksta naslova 'Natjeraj ih da pričaju jedan s drugim'.
Sama Marton ističe činjenicu da je primarni cilj pregovora bio zaustavljanje rada, ali da Dejton ostaje nesavršen sporazum.
"Richard je uvijek imao na umu Dejton 2. Želio je da Europljani i Amerikanci budu fokusirani na region kako bi se riješili neriješeni problemi, od korupcije do kontinuiranih etničkih napetosti. Ali njegova iznenadna smrt 2010. godine spriječila ga je da ostvari ovaj plan. Sada Sjedinjene Američke Države, NATO i Europska unija nastavljaju da nameću sporazume na pomalo neuredan način usred mnoštva izazova i kritika. Ali 1995. godine ubijanje je prestalo. Kada smo stigli u Dayton, Sarajevo je bilo pod opsadom srpskih snaga 42 mjeseca. Američka diplomatija je deblokirala opsadu i danas je grad obnovljen. Političke borbe u BiH se nastavljaju, ali oružje ostaje nijemo", naglasila je Marton.

Diplomatiju koja se koristila tokom pregovora ocjenjuje kao "pravu", bez pompe i medijskih nastupa.
"Bila je to prava diplomatija, naporan rad provođenja dugih dana i noći u društvu vrlo loših ljudi - onih koji započinju ratove i posljedično ih mogu i okončati. Diplomatija je ljudski poduhvat koji zahtijeva vrijeme i apsolutnu koncentraciju. Poznavanje ličnosti zaraćenih strana i historije njihovih nacija od strane diplomata je ključno za uspjeh", dodaje.
Citirajući pokojnog supruga, diplomatiju poredi sa "džez muzikom", gdje je neophodna improvizacija, kao i sud zasnovan na iskustvu te sposobnost da iskoristite prilike kada se pojave.
"Svaki Richardov "spontani" potez imao je za cilj približavanje cilju mira. Ponekad smo čak i uvježbavali njegove ispade bijesa", otkriva Marton.
Mjesto gdje su okupljeni predstavnici zaraćenih strana nije slučajno odabrano, a upravo njohova blizina unutar zračne baze bila je, ističe, ključna za uspjeh.
"Sedmice intenzivne svakodnevne interakcije izvan konferencijskih sala i daleko od medijskog blještavila, u ograničenim prostorijama skromnih zajedničkih kasarni, tokom obroka i u Packy's Sports Baru - omiljenom mjestu za utočište delegata nakon radnog vremena - učinile su izbjegavanje ljudske interakcije gotovo nemogućim. To je također omogućilo diplomatama da posmatraju igrače i razvijaju odnose koje je teško zamisliti za konferencijskim stolom", piše autorica, posmatrajući detalje pregovora iz nekog drugog i manje poznatog ugla.
30. godišnjica
21. novembra 2025. godine se navršava 30 godina od kada je u američkoj bazi Wright-Patterson u Dejtonu parafiran Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih 12 aneksa, čime je okončan rat u Bosni i Hercegovini.
Ovim sporazumom Bosna i Hercegovina je organizovana kao država tri konstitutivna naroda i ostalih, i dva entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, koji su potpisnici svih aneksa.
Dejtonski sporazum, nakon trosedmičnih pregovora, parafirali su tadašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević, Republike BiH Alija Izetbegović i Hrvatske Franjo Tuđman.
Sporazum je parafiran u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD Warrena Cristophera, a osim njega glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Dejtonski sporazum zvanično je potpisan 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.
Dan uspostavljanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH - 21. novembar je praznik i neradni dan u Republici Srpskoj.

"Natjeraj ih da pričaju jedan s drugim"
Okončanje rata, u kojem je do tog trenutka oko 100.000 ljudi već izgubilo živote, bio je test za Sjedinjene Države i kao političkog i kao moralnog lidera. Koja je svrha NATO-a ako ne može zaustaviti tinjajući evropski rat?, poentira Marton.
A onda se osvrnula i na svoju ulogu tokom pregovora.
"Nisam bila tamo kao novinarka, već kao nedavno udata supruga glavnog pregovarača - koji me je želio uz sebe. Kao odlučan, kreativan diplomata, Richard je koristio sva dostupna sredstva da postigne svoj cilj. Ponekad me je iskorištavao. 'Natjerati ih da razgovaraju jedni s drugima', bio je moj prvi zadatak od mog novog muža", prisjeća se Marton, dodavši da su "oni" bili Alija Izetbegović i Slobodan Milošević.
Ilustrujući kako je njen zadatak zapravo bio kompleksan, podsjeća da su upravo Srbi bili odgovorni za masakr nad više od osam hiljada muslimanskih muškaraca u Srebrenici, te da je Izetbegović imao "svako pravo da ostane smrtno tih u Miloševićevom prisustvu".
A onda je opisala svoje diplomatske napore:
"Na svečanoj večeri povodom otvaranja Daytona, održanoj u ogromnom hangaru, Richard nas je smjestio ispod gigantskog bombardera B-2, podsjetnik da ako diplomatija propadne, Sjedinjene Države imaju druga sredstva. Moji partneri za večerom uprli su poglede u daljinu - odlučni da ignorišu jedni druge. Milošević je kašikom svirao pjesme benda Ratnog zrakoplovstva u stilu Glenna Millera. Do drugog jela, potrošila sam sve što sam mogla da pričam, pa sam pitala: 'Kako je uopšte počeo ovaj rat?' Iznenada, čak i dok su se svađali, počeli su jedan drugog oslovljavati sa 'Slobo' i 'Alija'. Uputila sam trijumfalni osmijeh preko hangara Richardu".
"Milošević bio spreman da spali sav jugoslovenski eksperiment kako bi održao ličnu moć"
Red je došao na drugi korak u zbližavanju neprijatelja. Zadatak koji je Marton dobila je da učesnike natjera da pričaju o "svojim nadama za djecu i unuke".
"Razgovori su naišli na zid, a Richard me zamolio da pređem četverokut koji je odvajao američke kasarne od onih naših balkanskih gostiju. Rezultat su bile brojne šetnje s Bosancima i Srbima, tokom kojih sam naučila lekciju o autokratama: Milošević je bio spreman da spali cijeli jugoslovenski eksperiment svojim nacionalističkim otrovom samo iz jednog razloga: da održi svoju ličnu moć. Niti su njegove muslimanske ili hrvatske kolege bile zabrinute za budućnost svojih naroda. U stvari, jednostavno nisu mogli zamisliti da njihov narod ima budućnost ako oni nisu na vlasti", napominje autorica.

Ovo je dovelo, naglašava, do još jedne ključne lekcije: "Morate stvoriti mir s onima koji su zapalili plamen rata, ali oni ne bi trebali ostati kada rat završi. Kada je Milošević započeo još jedan rat na Kosovu 1998. godine, NATO je snažno odgovorio. I, podstičući međunarodno nadzirane izbore u Srbiji, Washington je na kraju pomogao da se pripreme uslovi za njegovo svrgavanje".
Richard Holbrookem, za kojeg ističe da je bio kontrolirajući i nemilosrdni impresario koji je napuštao bazu samo povremeno, okupio je oko sebe snažan tim.
"U američkom generalu Wesleyju Clarku, ambasadoru Chrisu Hillu, državnom sekretaru Warrenu Christopheru i ostalima, imao je izvanredan i predan tim. Zidovi u našoj spavaonici bili su tanki i - kasno noću - mogla sam čuti Richarda i njegov tim kako se saginju nad mapama, raspravljajući se s balkanskim poglavicama oko centimetara teritorije. Imena poput Prijedora; Brčkog; Mostara; Pala; i, naravno, Sarajeva zauvijek su mi urezana u sjećanje na te uzbudljive dane i noći", prisjetila se.
Oslobađanje američkog novinara
Navela je još jedan primjer iz rata, gdje je diplomatski pritisak na srbijanskog lidera rezultirao time da Milošević povuče kočnicu:
"Pred kraj pregovora, milicija bosanskih Srba uzela je za taoca američkog novinara Davida Rohdea baš kada je htio otkriti cijelu priču o genocidu u Srebrenici. Richard je zaustavio pregovore. "To biste uradili za novinara ?", upitao ga je zapanjeni Milošević. Richard je potvrdno odgovorio i dozvolio mi da predstavljam Komitet za zaštitu novinara u razgovorima s Miloševićem. Zaprijetila sam Srbinu punim gnjevom svjetskih medija ako naš kolega ne bude pušten. Rhode je ubrzo oslobođen. Razgovori su nastavljeni".
"Kao kćerka novinara koje su mađarski komunisti zatvorili samo zato što su radili svoj posao, bila sam izuzetno ponosna što sam bila vrlo mlada članica ovog američkog napora. Također sam naučila još jednu važnu lekciju o diplomatiji: Kao što je Richard rekao balkanskim ratnim vođama, ozloglašenim kršiteljima prava novinara, 'Mi ovdje radimo stvari drugačije'."
Ipak, pregovori tokom tih 21 dan nisu uvijek tekli glatko. Prepreka se pojavila i kod statusa Brčkog.
"Dana 20. novembra, skoro tri sedmice nakon početka mirovnih pregovora, pregovori o kontroli nad gradom Brčko, koji su držali Srbi, ali su uglavnom bili naseljeni muslimanima, propali su. Sve strane su bile iscrpljene, a dok je Richard pripremao svoju završnu riječ, nikada ga nisam vidjela tako obeshrabrenog. Gledajući kroz prozor, primijetila sam tamnu sjenu Miloševića kako se izležava u zaleđenom dvorištu. Instinktivno sam zgrabila kaput, istrčala van i doslovno ga uvukla u našu sobu. 'U redu, u redu', promrmljao je Milošević, 'Učinit ću još jedan napor za mir'. Još uvijek drhteći od hladnoće, pristao je da odgodi bilo kakve odluke o Brčkom za neko vrijeme u budućnosti".
Pokazalo se to ključnim korakom i prilikom koja se ne smije propustiti.
"Ne gubeći vrijeme na razmišljanje, Richard i Christopher su potrčali do Izetbegovićevog apartmana s druge strane dvorišta. 'Hoćete li prihvatiti ponudu?', upitali su zapanjenog Izetbegovića. Inače neodlučni vojskovođa duboko je uzdahnuo. 'To je nepravedan mir', nevoljko je odgovorio, 'ali mom narodu je potreban mir'. Zgrabivši Christophera za ruku, Richard je prošaptao: 'Dovraga, idemo odavde'."

Kati Marton je američka autorica i novinarka mađarskog porijekla. Njena karijera uključivala je izvještavanje za velike medijske korporacije kao što je ABC News i Nacionalni javni radio, gdje je počela kao asistentica produkcije 1971. godine, kao i štampano novinarstvo i pisanje brojnih knjiga.
Bivša je predsjednica Međunarodne koalicije za zdravlje žena i direktorica Komiteta za zaštitu novinara i drugih tijela, uključujući Međunarodni komitet za spašavanje , Human Rights Watch i Fondaciju New America.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare