Oilprice: Trumpova nova igra u BiH je počela rehabilitacijom Dodika

Bosna i Hercegovina, prema analizi američkog novinara Charlesa Kennedyja objavljenoj na specijaliziranom energetskom portalu Oilprice, postala je dio nove američke politike u kojoj se geopolitički interesi sve više prepliću s privatnim poslovnim interesima.

Kennedy cijelu priču posmatra kroz tri povezana procesa: rehabilitaciju Milorada Dodika, guranje američke kompanije AAFS Infrastructure and Energy u projekt Južne interkonekcije te slabljenje dosadašnje uloge OHR-a u BiH.

Njegova osnovna teza je oštra: Washington, kako tvrdi, pokušava ostvariti strateški energetski cilj - dovesti američki LNG u BiH preko Hrvatske - dok istovremeno mijenja dugogodišnji pristup političkoj krizi u zemlji.

„Bosna i Hercegovina je sljedeća na listi zemalja koje će američki predsjednik Donald Trump pokušati preoblikovati,“ piše Kennedy.

Još važnija je njegova tvrdnja da se sve to događa kroz model u kojem se geopolitika, energetski interesi i privatni poslovni odnosi počinju preklapati.

Prvi korak: Rehabilitacija Dodika

Za razumijevanje ove priče ključno je vratiti se na početak.

Dodik je godinama bio jedan od glavnih problema američke politike prema BiH. SAD su mu prvi put uvele sankcije 2017. godine, a režim sankcija proširen je 2022. i 2023. godine na članove njegove porodice i mrežu kompanija povezanih s njima.

Istovremeno, Republika Srpska je u martu 2025. angažirala RRB Strategies, lobističku kompaniju koju vodi bivši guverner Illinoisa Rod Blagojevich, saveznik Donalda Trumpa. U ugovoru je, između ostalog, navedeno lobiranje za ukidanje američkih sankcija, protivljenje visokom predstavniku Christianu Schmidtu i OHR-u te uspostavljanje „intensive and personal contacts“ sa zvaničnicima State Departmenta.

U Washingtonu je, na drugoj strani, djelovao i Michael Flynn, bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost.

A onda je došlo do preokreta.

U oktobru 2025. američko Ministarstvo finansija ukinulo je sankcije Dodiku, njegovoj djeci, brojnim saradnicima i kompanijama povezanim s njima. Reuters je tada izvijestio da je Washington ukidanje sankcija predstavio kao dio napora da se smiri politička kriza u BiH.

Za Kennedyja je upravo taj trenutak početna tačka cijele priče.

Jer nakon višegodišnjeg američkog pritiska na Dodika, Washington je odjednom počeo sarađivati s političarem kojeg je ranije smatrao jednim od glavnih destabilizirajućih faktora u BiH.

Drugi korak: AAFS i Južna interkonekcija

Sama ideja Južne interkonekcije nije sporna.

Naprotiv, riječ je o projektu koji se godinama zagovara kao način da BiH dobije alternativni pravac snabdijevanja plinom preko Hrvatske i LNG terminala na Krku, čime bi se smanjila zavisnost od ruskog plina.

Problem, prema Kennedyjevoj analizi, nije toliko u cijevi, koliko u tome ko će njome upravljati i pod kojim uslovima.

U novembru 2025. američki otpravnik poslova u Sarajevu John Ginkel razgovarao je s liderima vodećih stranaka o modelu prema kojem bi američka privatna kompanija razvijala, izgradila i upravljala Južnom interkonekcijom.

Samo nekoliko dana kasnije u Wyomingu je registrirana AAFS Infrastructure and Energy.

Kompanija je povezana s Jessejem Binnallom, Trumpovim ličnim advokatom, i Josephom Flynnom, bratom Michaela Flynna. Guardian je ranije detaljno pisao o njihovom ulasku u posao i činjenici da je AAFS, iako relativno nova kompanija, dobila snažnu podršku Trumpove administracije.

I upravo tu počinje ono što Kennedy smatra najvećim problemom.

AAFS nije kompanija koja je decenijama gradila plinovode i upravljala velikim energetskim sistemima. Njena uloga je, prema javno dostupnim informacijama, prije svega razvoj projekta, osiguravanje finansiranja i organizacija posla, dok bi tehnički dio mogli raditi drugi partneri.

U januaru su Binnall i Flynn u Sarajevu razgovarali s najvišim bh. zvaničnicima. Tada je Binnall za Guardian naglasio da AAFS još nije dobio ugovor vrijedan oko 200 miliona dolara, već da su razgovori bili istraživačke prirode.

U međuvremenu je, međutim, projekt otišao mnogo dalje.

U aprilu je Parlament Federacije BiH izmjenama zakona dao AAFS Infrastructure and Energy ulogu investitora i voditelja projekta Južne interkonekcije, dok je BH Gas, koji je ranije trebao voditi projekat, uklonjen iz te uloge.

Kritika nije bila usmjerena samo iz BiH.

Transparency International upozorio je da model u kojem je jedna kompanija postavljena u privilegirani položaj bez mogućnosti da se druge kompanije takmiče može predstavljati „opasan presedan“ i ozbiljno ugroziti javni interes.

To je možda i najvažnije pitanje cijele priče:

Zašto BiH nije otvorila konkurentni proces u kojem bi AAFS, Bechtel, postojeće energetske kompanije ili drugi međunarodni investitori mogli ponuditi svoje modele?

Jer Južna interkonekcija nije nastala 2025. godine.

Na njenom razvoju godinama su radili BH Gas i hrvatski Plinacro. Postojao je institucionalni okvir, postojali su partneri i postojala je ideja o povezivanju BiH s hrvatskim plinskim sistemom.

Ono što se promijenilo jeste ko bi sada trebao imati kontrolu nad projektom.

Zašto je Dodik važan za plinovod?

Tu se energetska priča ponovo vraća na politiku.

Otprilike trećina planirane trase Južne interkonekcije prolazi preko zemljišta koje se tretira kao državna imovina.

A upravo je pitanje državne imovine godinama jedno od centralnih pitanja sukoba između institucija BiH i vlasti Republike Srpske.

Dodik tvrdi da imovina koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske treba pripadati entitetu. Ustavni sud BiH je, međutim, u više navrata zauzimao stav da entiteti ne mogu samostalno raspolagati državnom imovinom.

Za Južnu interkonekciju to znači da energetski projekt ulazi direktno u jedan od najosjetljivijih političko-pravnih sporova u poslijeratnoj BiH.

I upravo tu Kennedy vidi jedan od najvećih paradoksa.

Washington želi plinovod koji bi BiH udaljio od ruskog energetskog sistema.

Istovremeno, političar kojeg je Washington godinama označavao kao ključnog destabilizirajućeg aktera sada podržava Južnu interkonekciju - ali uz vlastite zahtjeve.

Dodik je podržao projekt, ali istovremeno nastavlja gurati Istočnu interkonekciju, projekt vrijedan oko 500 miliona eura koji bi Republiku Srpsku povezao sa Srbijom i omogućio nastavak pristupa ruskom plinu. Guardian je upravo taj razvoj opisao kao jedan od ključnih paradoksa nove američke politike.

Drugim riječima, Washington želi diverzifikaciju BiH od Rusije, dok Dodik podržava američki projekt samo dok istovremeno pokušava zadržati vlastiti kanal prema Moskvi.

Treći korak: OHR

Tu priča postaje još politički osjetljivija.

Ako je državna imovina jedna od prepreka Južnoj interkonekciji, onda je Christian Schmidt bio međunarodni akter s potencijalno najvećom mogućnošću da interveniše.

Kao visoki predstavnik, Schmidt raspolaže tzv. bonskim ovlastima.

Ali Schmidt nije želio nametnuti trajno rješenje kojim bi se državna imovina podijelila između države i entiteta.

U međuvremenu je došlo do njegovog odlaska.

Schmidt je u maju objavio da odlazi s funkcije, a njegov odlazak dogodio se u trenutku snažnog američkog pritiska da se pitanje novog visokog predstavnika riješi drugačije. Guardian je njegov odlazak opisao u kontekstu sve otvorenijeg sukoba između Washingtona i evropskih država oko buduće uloge OHR-a.

Washington je podržao italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, dok su Francuska, Njemačka i Velika Britanija stale iza francuskog diplomate Renéa Troccaza.

Evropske zemlje, međutim, nisu prihvatile američki prijedlog.

Tako je OHR ostao bez trajno imenovanog novog visokog predstavnika, dok je funkciju vršioca dužnosti preuzeo Louis Crishock.

I tu se, prema Kennedyjevoj interpretaciji, otvara novo pitanje:

Je li borba oko OHR-a zapravo i borba oko toga ko će imati posljednju riječ u pitanju državne imovine - a time i u budućnosti Južne interkonekcije?

To pitanje ostaje otvoreno.

Ali činjenica je da se američko-evropski spor oko novog visokog predstavnika razvio upravo u vrijeme kada je Južna interkonekcija postala jedan od najvažnijih američkih projekata u BiH. Guardian je u junu izvijestio da je Washington čak zaprijetio preispitivanjem svoje uloge u BiH nakon što evropske zemlje nisu podržale američkog kandidata.

Od plinovoda do aerodroma

Ako je Južna interkonekcija bila početak, AAFS-ove ambicije tu ne završavaju.

Kompanija je povezivana i s planovima za izgradnju tri plinske elektrane, kao i s prijedlozima za dugoročne koncesije nad međunarodnim aerodromima u Sarajevu i Mostaru.

Kada je riječ o Mostaru, Gradsko vijeće je u junu dalo prethodnu saglasnost za pokretanje postupka dodjele koncesije. U slučaju Sarajeva, takva koncesija AAFS-u nije dodijeljena, a eventualni postupak zahtijevao bi i odobrenje Parlamenta Federacije BiH.

Tako se AAFS Infrastructure and Energy LLC, američka kompanija osnovana u novembru 2025. godine, za svega nekoliko mjeseci našla u središtu planova koji obuhvataju strateški plinovod, tri potencijalne plinske elektrane te prijedloge za upravljanje velikim infrastrukturnim objektima. Ukupna vrijednost ulaganja koju AAFS povezuje sa svojim projektom procjenjuje se na oko 1,5 milijardi eura.

To je jedan od razloga zbog kojih je AAFS privukao toliku pažnju međunarodnih medija.

Guardian je ranije pitanje postavio vrlo direktno: zašto se milijardu dolara vrijedni poslovi na Balkanu otvaraju kompaniji čije veze s Trumpovim krugom privlače toliku pažnju, dok njeni vlasnici, finansiranje i ključni tehnički partneri nisu u potpunosti transparentni?

Dodik kao američki saveznik - ali do određene granice

Možda je ipak najzanimljiviji dio cijele priče upravo Dodik.

Washington je godinama pokušavao ograničiti njegov politički prostor. Sankcije su trebale izvršiti pritisak na njega i njegovu mrežu.

Trumpova administracija odlučila je drugačije.

Sankcije su ukinute, a Kennedy smatra da je Dodik "rehabilitiran" u Washingtonu, a zatim je podržao projekt koji je jedan od prioriteta američke administracije.

Ali problem za Washington je što Dodik nije zbog toga postao američki saveznik.

I dalje govori o interesima Republike Srpske, održava bliske odnose s Moskvom i nastavlja podržavati projekte koji bi zadržali ruski utjecaj u energetskom sektoru.

Upravo zato Kennedy svoju završnu ocjenu formulira prilično slikovito: Trump je, prema njegovom viđenju, „pustio Dodika s lanca“, ali sada mora računati s činjenicom da ga ne može jednostavno kontrolirati.

To je možda i najbolji opis rizika nove politike.

Washington je pokušao od problema napraviti partnera. Ali partner koji je godinama gradio vlastitu političku moć upravo na suprotstavljanju institucijama BiH neće preko noći postati instrument američke politike.

Šta se zapravo mijenja?

Za domaću javnost najvažnije pitanje zato nije samo ko će izgraditi plinovod. Južna interkonekcija sama po sebi ima jasan strateški smisao: BiH treba alternativu ruskom plinu.

Problem nastaje kada se taj legitimni energetski cilj počne vezivati za netransparentan proces, privatnu kompaniju povezanu s ljudima bliskim američkom predsjedniku, promjenu zakona, pitanje državne imovine i pritisak na međunarodne institucije.

Upravo zato Kennedy cijelu priču ne posmatra kao običan infrastrukturni projekt.

Njegova interpretacija jeste da se kroz jedan energetski posao mijenja mnogo šira američka politika prema BiH - od sankcioniranja Dodika do njegove "rehabilitacije", od podrške OHR-u do otvorenog sukoba s evropskim saveznicima oko budućnosti te institucije.

Od projekta koji su godinama pripremali BH Gas i Plinacro do modela u kojem se u središtu pojavljuje nova američka kompanija.

I od klasične američke politike prema BiH zasnovane na stabilnosti i očuvanju poslijeratnog poretka prema politici u kojoj su energetika, poslovni interesi i geopolitika sve teže odvojivi.

To je ono što ovu priču čini mnogo većom od jednog plinovoda.

I upravo zato pitanje više nije samo ko će izgraditi Južnu interkonekciju. Pitanje je i kakvu će Bosnu i Hercegovinu oblikovati dogovor koji bi taj plinovod trebao omogućiti.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad