Opelo za zločinca: Šta Mladićeva sahrana govori o odnosu Srpske pravoslavne crkve prema genocidu u Srebrenici

Umro je 27. avgusta u 84. godini dok je bio hospitalizovan u Hagu. Deset dana kasnije poglavar SPC lično predvodi njegovo opelo u Beogradu, a Crkva ga u zvaničnom saopštenju naziva „pravoslavnim hrišćaninom i vojnikom srpskim". Da bi se razumjelo zašto ta rečenica u Sarajevu i Potočarima zvuči kao poruka, a ne kao formalnost, treba se vratiti tri decenije unazad.

Opelo uz vojne i državne simbole

Ovo nije bila tiha porodična sahrana. Na kovčegu su Mladićeva kapa i sablja, ispred kovčega ordenje i vijenac u bojama srpske zastave, a pored kovčega stoje pripadnici Vojske Srbije. Među prisutnima su ministri Vlade Srbije, Milorad Dodik, sin predsjednika Srbije Danilo Vučić i ruski ambasador. Komemoracija je dva dana ranije održana u Domu Vojske Srbije, a država je, prema riječima predsjednika, spremna da porodici pruži svu logističku podršku.

Granica između privatne sahrane i državnog odavanja počasti namjerno zamagljena, jer je vlast zadržala mogućnost da prema domaćoj javnosti nastupa kao zaštitnik Mladićevog „lika i djela", a prema Briselu tvrdi da nije organizovala državnu ceremoniju. U tom rasporedu Crkva je jedina institucija koja se nije ogradila ni od jednog dijela: patrijarh, a ne parohijski sveštenik, stoji za kovčegom.

Sam patrijarhov govor potvrđuje taj utisak. Porfirije je prvo naglasio da se „Pravoslavna crkva za svakog moli" i da je Mladić posljednjih godina „smireno ispovedao i pričešćivao". Potom je, međutim, prešao s molitve na ocjenu: Mladićevo ime, rekao je, ostaće „duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela srpskog pravoslavnog naroda", koji ga doživljava kao komandanta koji je „položio život za slobodu i opstanak svoga roda". Rat je nazvao „strašnim vremenom" i pomolio se „za sve one čiji su životi ugašeni", ne imenujući nijednu žrtvu, nijedno mjesto ni nijednu presudu. U govoru nema riječi Srebrenica, genocid ni Hag.

Udruženje Majke Srebrenice poručilo je da sahrana prijeti da postane najveći fašistički skup u Evropi u posljednjih 70 godina, uz apel institucijama da reaguju.

Crkva prije i tokom rata: od ideološke pripreme do Pala

Istraživači koji su se bavili ovom temom, među njima Vladimir Veljković i Edin Omerčić, ne opisuju SPC kao monolitnog aktera rata, ali dokumentuju obrazac blizine s političkim i vojnim vrhom bosanskih Srba, uz upozorenje na unutrašnje razlike u Crkvi. Veljković ocjenjuje da je SPC u liku nekih sveštenika i vladika uzela učešće u ideološkoj pripremi za ratove još od osamdesetih godina. Tokom jugoslovenskih ratova mnogi akteri su se pozivali na SPC, tražili njenu podršku i često je dobijali. Patrijarh Pavle javno se sastajao s Karadžićem i Mladićem, dok je mitropolit Amfilohije u januaru 1992. otvorio vrata cetinjskog manastira Arkanu i njegovim naoružanim pripadnicima.

Ključno je šta se dogodilo poslije razlaza s Miloševićem: vrh SPC postaje izuzetno blizak rukovodstvu bosanskih Srba na Palama; po uspostavljanju Republike Srpske Crkva postaje dio državne strukture, episkopi prisustvuju zasjedanjima parlamenta, a Karadžić izjavljuje da za svaku odluku mora da se savjetuje s episkopima ili patrijarhom. U augustu 1994. patrijarh Pavle je tokom posjete Republici Srpskoj govorio protiv prihvatanja mirovnog plana Kontakt grupe.

Regionalna hijerarhija bila je još eksplicitnija. Zvorničko-tuzlanski episkop Vasilije Kačavenda držao je u Bijeljini ratnohuškačke govore i javno podržavao politiku Radovana Karadžića. Vladika mileševski Filaret slikao se devedesetih u svešteničkoj odori s mitraljezom.

Srebrenica: dva snimka i šta oni dokazuju

Prvi snimak prikazan je na samom suđenju Mladiću: general Milenko Živanović izvještava Kačavendu o „operaciji Srebrenica", izmamljujući mu osmijeh informacijom da je minaret džamije „poravnat". Kačavenda je potom čestitao generalu i vojnicima i govorio o skorom obnavljanju srpske države.

Snimak ne dokazuje da je Kačavenda znao za plan masovnih pogubljenja niti da je učestvovao u planiranju zločina; Pokazuje, međutim, njegovu bliskost s vojnim vrhom, odobravanje pada Srebrenice i pozitivnu reakciju na vijest o rušenju islamskog vjerskog objekta. Prema dostupnim javnim izvorima, SPC se o ovom snimku nije oglasila.

Drugi snimak je poznatiji: pripadnici „Škorpiona", jedinice pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije, strijeljaju šestoricu zarobljenih civila iz Srebrenice kod Trnova, od kojih su dvojica bili maloljetni. Na početku snimka otac Gavrilo, starješina manastira Privina Glava, blagosilja članove jedinice riječima kojima Bošnjake naziva „Turcima". Na ovaj snimak Crkva jeste reagovala: Sveti arhijerejski sinod je u junu 2005. osudio hladnokrvno ubistvo nenaoružanih civila, ali bez spominjanja genocida u Srebrenici ili moguće odgovornosti crkvenih predstavnika.

Poslije rata: nema pokajanja, ima ordenja

Presudno za današnju poruku nije ponašanje iz 1995., već ono što je uslijedilo. Kačavenda je penzionisan 2013, nakon što je ranije zatražio povlačenje iz zdravstvenih razloga, u vrijeme javno iznesenih optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika, koje je negirao. Njegovo povlačenje nije obrazloženo ponašanjem tokom rata.

Umjesto distanciranja, uslijedila su odlikovanja, i ovdje treba razlikovati Patrijaršiju od pojedinih episkopa i eparhija.

Vladika Filaret je 2015. Vojislavu Šešelju dodijelio orden „Belog anđela prvog reda" kao „četničkom vojvodi, pobjedniku Haškog tribunala"; mitropolit Amfilohije mu je iste godine uručio drugo crkveno odlikovanje. Treće, 2022, dodijelila je Eparhija novogračaničko-srednjozapadnoamerička, a vladika bački Irinej ga je uručio u ime episkopa Longina.

Iste godine general Vladimir Lazarević, u Hagu osuđen zbog pomaganja zločina protiv čovječnosti nad kosovskim Albancima, odlikovan je od strane tadašnjeg vladike vranjskog Pahomija. Nijedno od ovih odlikovanja nije bilo odluka Sinoda, ali nijedno nije ni povučeno.

Kontinuitet seže i do aktuelnog patrijarha. Vučić je 2024. s blagoslovom patrijarha Porfirija otišao u Njujork da lobira protiv Rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, a sam Porfirije je Vaskršnju poslanicu iskoristio da napadne Rezoluciju i one koji tvrde da je u Srebrenici počinjen genocid nazove historijskim revizionistima.

Rezolucija A/RES/78/282 bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici i postupke koji veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Branimir Đurović iz Inicijative mladih za ljudska prava zaključuje da se prakse poricanja i revizionizma danas nastavljaju upravo zbog uloge koju je SPC imala u ratovima devedesetih.

Šta govori druga strana

Objektivna analiza mora da uvaži i argumente koji komplikuju sliku.

Prvo, u Crkvi je bilo trenutaka otrežnjenja, ali ih treba čitati oprezno. Već 5. maja 1992. episkop Atanasije je javno rekao da Srbi pod takvom komandom čine zločine, pominjući oko 400 ubijenih Muslimana u Zvorniku. Isti episkop je, međutim, pet mjeseci kasnije te zločine pred stranom publikom sveo na osvetu pojedinaca, a kasnije razvio otvorenu apologiju rata. Njegov primjer prije pokazuje kako je kritika unutar SPC ostajala bez posljedica i po autora i po Crkvu, nego što svjedoči o postojanju alternativne struje. Ozbiljniji izuzetak je zajednički apel na pomirenje sve tri vjerske zajednice u BiH iz 1992, koji su strani analitičari ocijenili kao primjer bez presedana, kao i Sinodova osuda ubistva civila iz 2005, ma koliko ograničena.

Drugo, teološki argument: pravoslavno opelo nije priznanje zasluga, već molitva za dušu krštenog čovjeka, i Crkva ga po pravilu ne uskraćuje ni ubicama. Porfirije se na taj argument i pozvao. Da je govor ostao na molitvi, argument bi bio dovoljan. On je, međutim, otišao dalje i ponudio tumačenje Mladićevog života u kojem je on branilac naroda, a žrtve su bezimeni kolateral „užasnog rata". Kanon to ne traži.

Treće, pravni okvir: nijedan međunarodni sud nije utvrdio krivičnu odgovornost SPC-a kao institucije. ICTY je, međutim, prema članu 6 svog Statuta mogao suditi samo fizičkim licima, pa SPC kao institucija nije ni mogla biti optužena pred tim tribunalom. Izostanak postupka stoga nije dokaz ni odgovornosti ni nevinosti.

Problem je što ove ograde ne objašnjavaju konkretne izbore od ove sedmice. Kanon ne zahtijeva da opelo služi lično patrijarh, ne zahtijeva sablju na kovčegu, i ne zahtijeva da se u saopštenju osuđenik za genocid predstavi kao „vojnik srpski". Sve to su odluke, ne obaveze.

Poruka nije u obredu, već u režiji

Javni nastupi više visokih predstavnika SPC-a, protivljenje prihvatanju sudski utvrđene kvalifikacije genocida i crkvena odlikovanja pojedinim haškim osuđenicima pokazuju dugotrajan obrazac u kojem se nacionalna solidarnost često stavlja ispred jasnog suočavanja s individualnom odgovornošću za ratne zločine. Taj obrazac nije bio bez izuzetaka, ali sahrana Ratka Mladića, način na koji je organizovana i uloga patrijarha Porfirija daju mu novu institucionalnu težinu.

Veljković to sažima u jednu formulu: SPC historiju posmatra kroz etnofiletističku prizmu u kojoj je srpska strana vječita žrtva (Kako je Profirije govorio uoči donošenja rezolucije), pa se u oba rata, i u Drugom svjetskom i devedesetih, izbjegava uloga i odgovornost crkvenih djelatnika. U toj optici Mladić nije počinilac, već borac; a opelo koje mu služi patrijarh nije nesporazum, već konzistentnost.

Za preživjele u Srebrenici poruka je stoga jasna, ne zato što je bilo ko izgovorio riječ „genocid" ili je porekao, već zato što niko u Crkvi nije osjetio potrebu da žrtvama išta objasni ili da sa njima suosjeća. Nakon današnje sahrane "balkanskom kasapinu" i onima koji su imali dileme, sve je jasno.