Treba li mlađima od 16 godina u BiH zabraniti društvene mreže: Roditelji često misle "to se neće desiti mom djetetu"

Društvene mreže dizajnirane su da zadrže pažnju

Pejdah kaže da se odnos prema internetu u posljednjih 10 do 15 godina značajno promijenio. Dok se ranije više govorilo o informacijama, komunikaciji i pozitivnim stranama interneta, danas se sve više pažnje posvećuje rizicima.

„Danas pričamo o cyberbullyingu, seksingu, sekstortingu u live streamu, seksualiziranom sadržaju i, evo, u nekih posljednjih par godina o artificial intelligence, o AI-u“, kazao je.

Poseban problem, dodaje, predstavljaju način na koji su društvene mreže dizajnirane, kao i algoritmi koji korisnicima nude sadržaj koji ih može zadržati na platformama mnogo duže nego što su planirali.

„Sam dizajn jeste problem“, smatra Pejdah.

Za djecu je taj problem još izraženiji jer, za razliku od odraslih, još nemaju dovoljno razvijenu sposobnost da prepoznaju kada trebaju prestati sa skrolanjem.

Kao primjer je naveo Australiju, gdje je jedan od razloga za uvođenje zabrane mlađima od 16 godina upravo način na koji algoritmi funkcionišu. Ako dijete jednom ili više puta pogleda neprimjeren sadržaj, algoritam mu može nastaviti nuditi sličan sadržaj.

Cyberbullying i neprimjeren sadržaj među najvećim rizicima

Cyberbullying je, prema riječima Pejdaha, i dalje jedan od najvećih problema s kojima se susreću u Centru za sigurni internet BiH.

„Mi u Centru za sigurni internet nekako i najviše prijava imamo koje se tiču cyberbullyinga“, rekao je.

Pored cyberbullyinga, veliki problem za djecu predstavlja i neprimjeren sadržaj koji se može pronaći na društvenim mrežama.

Dodatni rizik donosi razvoj vještačke inteligencije. Pejdah upozorava da je danas za izradu kompromitirajućeg sadržaja moguće zloupotrijebiti i običnu fotografiju djeteta.

„Dovoljno je običnu fotografiju, 2D fotografiju djeteta da imaju, da se od nje može napraviti toliko realan kompromitirajući sadržaj koji će opet kružiti možda školama ili nekim grupama“, kazao je.

Problem je, dodaje, što dijete teško može objasniti vršnjacima, roditeljima ili drugima da takav sadržaj nije stvaran.

Zbog toga roditeljima savjetuje da ne objavljuju fotografije svoje djece na društvenim mrežama.

„Svaka ta fotografija ostavlja digitalni trag djeteta i može se iskoristiti“, upozorio je.

Čak ni privatni ili zaključani profili, kaže, ne predstavljaju potpunu zaštitu, jer neko od osoba koje imaju pristup sadržaju može napraviti screenshot, fotografiju preuzeti i proslijediti je dalje.

„Roditelji uvijek misle: to se neće desiti mom djetetu“

Pejdah kaže da roditelji često smatraju da se problemi s internetom dešavaju nekoj drugoj djeci.

„Roditelji uvijek misle: to se ne dešava u mom okruženju, to se neće desiti mom djetetu“, kazao je.

U Centru za sigurni internet posebno ističu važnost edukacije roditelja. Međutim, upravo kada su roditelji u pitanju, kaže Pejdah, odziv na edukacije je slab.

„Kada su roditelji u pitanju, dođe 3-4 roditelja“, naveo je.

Najčešće dolaze roditelji koji su već svjesni problema i žele dodatno razgovarati i educirati se, dok oni koji problema nisu svjesni uglavnom ne dolaze.

Još jedan problem je neprijavljivanje slučajeva.

„Drugi problem je jer roditelji ne žele prijaviti u većini slučajeva kada dijete ima problem“, kazao je Pejdah, navodeći ono što naziva „sindromom mahale“, odnosno strah roditelja da će se o problemu njihovog djeteta pričati u okolini.

Problemi djece više ne završavaju kada izađu iz škole

Društvene mreže, smatra Pejdah, značajno su promijenile djetinjstvo.

Ranije su problemi među djecom uglavnom završavali kada bi djeca izašla iz škole. Danas se komunikacija nastavlja putem društvenih mreža, chatova i zajedničkih grupa.

„Sada taj socijalni život školski je pozitivan, ali ranije je završavao kući, a sada ga nosimo 24 sata sa sobom“, kazao je.

Zadirkivanje ili drugi problemi koji su se ranije dešavali u školi sada se mogu nastaviti i kod kuće, a dijete može biti izloženo pritisku i nakon što napusti školsku sredinu.

„Sama zabrana neće ništa puno donijeti“

Govoreći o zabrani korištenja društvenih mreža mlađima od 16 godina, Pejdah kaže da je takva mjera tehnički provodiva, što, prema njegovim riječima, pokazuje i primjer Australije.

Ipak, nije mišljenja da sama zabrana može riješiti problem.

„Ako nemamo kompletan sistem uređen, pa to je i edukacija, da vratimo na edukaciju i djece i roditelja, od najranije dobi, medijska pismenost djece i sve neke stvari, dakle kompletan lanac, kompletan sistem, jer sama zabrana, iskreno, neće ništa puno donijeti“, rekao je.

Djeca bi, smatra, mogla pronaći druge, manje regulirane platforme.

Velike platforme, dodaje, ipak imaju određene mehanizme prijavljivanja i uklanjanja sadržaja, dok neke manje regulirane platforme nemaju takve mehanizme.

„To može biti ogroman problem kada dijete postane nevidljivo i za roditelje i za institucije“, upozorio je.

Roditelji ne trebaju samo zabranjivati

Pejdah smatra da roditelji u današnje vrijeme zabranama neće postići mnogo.

Umjesto toga, potrebno je razgovarati s djecom, objasniti im rizike i pomoći im da razumiju kako društvene mreže funkcionišu.

Ako roditelji zajedno s djecom odluče otvoriti profil, nije dovoljno samo tehnički napraviti nalog.

„Trebamo razgovarati. Trebamo se mi kao roditelji edukovati“, rekao je.

Važno je, dodaje, postaviti sigurnosne parametre, ali i izgraditi povjerenje kako bi dijete roditelju moglo reći šta je vidjelo, šta mu izlazi na društvenim mrežama i ako se susretne s problemom.

Jer, ako roditelj odmah oduzme telefon ili zabrani internet kada dijete prizna da je vidjelo nešto neprimjereno ili da je doživjelo problem, dijete bi sljedeći put moglo odlučiti da šuti.

„Tako da smatram da je komunikacija sa djecom nekako ključ“, kazao je Pejdah.

Fotografije djece mogu biti zloupotrijebljene

Posebno je upozorio roditelje koji na društvenim mrežama objavljuju fotografije djece s ljetovanja, takmičenja i drugih događaja.

Osim mogućnosti zloupotrebe same fotografije, postoji i drugi rizik.

„Možemo doći do problema da pokažemo u stvari nekome na društvenim mrežama da nema nas kući, da smo odsutni, otvoriti svoja vrata kuće“, rekao je.

Zbog toga smatra da roditelji trebaju biti oprezni s količinom informacija koje javno dijele.

Kakve slučajeve prijavljuju roditelji i škole?

U Centar za sigurni internet, osim roditelja, javljaju se i škole.

Pejdah je naveo primjere cyberbullyinga poput pravljenja videa djece, dodavanja različitih simbola, dijeljenja sadržaja u grupama, ismijavanja zbog izgleda ili frizure te dodatne obrade fotografija.

Problemi se javljaju i na gaming platformama. Djeca, kako je naveo, tokom igranja mogu dijeliti fotografije druge djece kako bi ih ismijavali, između ostalog zbog tjelesne težine.

U situacijama kada se škola obrati Centru, organizuju razgovore s roditeljima, djecom i školskim osobljem, a njihov psiholog razgovara s djecom.

„Bolje je prijaviti svaku sumnju“

Pejdah je pozvao roditelje, nastavnike i djecu da prijave svaku sumnju na problem.

„Bolje je da neko od naših analitičara to analizira“, kazao je.

Centar, prema njegovim riječima, ima potpisane protokole s Federalnim ministarstvom unutrašnjih poslova, Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske i policijom Brčko distrikta.

Centar je, kako je naveo, dio INHOPE mreže međunarodnih hotlinea, što omogućava saradnju i u slučajevima koji su povezani s drugim državama.

Počinioce je lakše pronaći ako se reaguje odmah

Kada je riječ o pronalasku počinilaca internet nasilja i drugih zloupotreba, Pejdah kaže da je to veoma teško, ali vjeruje u rad policijskih institucija kojima prosljeđuju prijave.

Posebno je važno, kaže, reagovati u ranoj fazi.

„Počinioca je lakše pronaći u prvoj nekoj fazi, dakle, kada se tek krene dešavati“, rekao je.

Problem predstavlja i činjenica da cyberbullying i neke slične pojave, kako je naveo, nisu kod nas definisane u krivičnom zakonu na odgovarajući način.

Pejdah je upozorio i na neusaglašenost četiri krivična zakona u Bosni i Hercegovini, kao i na problem njihove usklađenosti s međunarodnim konvencijama koje je BiH ratifikovala.

Nije najvažnije koliko je dijete na internetu, već šta tamo radi

Govoreći o vremenu koje djeca provode na internetu, Pejdah smatra da nije dovoljno samo mjeriti broj sati provedenih uz ekran.

„Ne bih rekao da trebamo imati neku štopericu i gledati koliko dijete danas koristilo sat, dva ili tri internet, već šta je radilo za tih dva, tri, četiri sata“, kazao je.

Važno je, prema njegovim riječima, da li dijete koristi internet za školu, učenje i komunikaciju ili vrijeme provodi beskonačno skrolajući društvene mreže.

Roditelji bi trebali reagovati ako primijete da dijete počinje izbjegavati porodicu, fizičku aktivnost, izlazak iz kuće i druge aktivnosti.

Ni tada, međutim, zabrana ne bi trebala biti jedina reakcija.

Pejdah je naveo i slučajeve u kojima roditelji djetetu oduzmu telefon, nakon čega dijete pronađe drugi uređaj i nastavi koristiti društvene mreže.

Edukacija kao ključ zaštite djece

Kao najvažnije rješenje Pejdah ponovo ističe edukaciju – djece, roditelja i nastavnika.

„Roditelji su prvi stub odbrane, ali i nastavnici“, rekao je.

Prema njegovim riječima, potrebno je djecu od najranije dobi učiti medijskoj pismenosti i razgovarati s njima o rizicima interneta.

Istovremeno, odrasli moraju prihvatiti da se problem može dogoditi svakome.

„Najveća je odgovornost na roditeljima, ali i na školama, kao i cijelom društvu“, zaključio je Pejdah.

Podsjetio je i da roditelji vlastitim ponašanjem daju primjer djeci.

„Ne možemo njima uvoditi bilo kakva ograničenja, zabrane ili pričati im neku priču ukoliko se mi sami ne pridržavamo svega toga“, kazao je.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad