Vukanović o Mladiću: Genocid prešutio, Orića predstavio kao osuđenika

Ipak, u tekstu ne spominje najvažniju činjenicu iz Mladićeve biografije: da je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Umjesto toga, Mladića opisuje kroz vojnu karijeru, ugled među vojnicima i porodičnu tragediju, dok kao protutežu uvodi Nasera Orića i prešućuje da je njegova prvostepena haška osuda ukinuta.

Tekst Nebojše Vukanovića povodom smrti Ratka Mladića podjednako je važan po onome što u njemu piše i po onome što je izostavljeno.

Njegova izričita poruka na kraju teksta jeste poziv na suzdržanost. Vukanović navodi da „mržnja nije dobra“, da treba poštovati svaku nevinu žrtvu i da se ne treba radovati ničijoj smrti. Predviđa da će političari i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj Mladićevu smrt i sahranu koristiti za predizbornu kampanju i prikupljanje političkih poena.

Sama poruka da smrt ne treba koristiti za raspirivanje mržnje nije sporna. Problem nastaje u načinu na koji Vukanović gradi priču koja do te poruke vodi.

Nema genocida, presude ni žrtava Mladićevih snaga

U cijelom osvrtu Vukanović nijednom ne spominje genocid u Srebrenici. Ne navodi ni da je Mladić pravosnažno osuđen, niti da mu je izrečena kazna doživotnog zatvora. Čitaocu samo kaže da je 1995. godine bio optužen za ratne zločine.

To nije bezazlena skraćena biografska napomena. Između optužnice iz 1995. i Mladićeve smrti postoji pravosnažna presuda iz 2021. godine, kojom su potvrđene osude za genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva snajperskim i artiljerijskim napadima, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.

Međunarodni rezidualni mehanizam utvrdio je da je Mladić imao vodeću i tešku ulogu u četiri udružena zločinačka poduhvata: trajnom uklanjanju Bošnjaka i Hrvata s teritorija na koje je rukovodstvo bosanskih Srba polagalo pravo, terorisanju Sarajeva, eliminaciji Bošnjaka iz Srebrenice i uzimanju pripadnika UN-a za taoce.

Ništa od toga Vukanović ne prenosi čitaocima.

Umjesto sudski utvrđenih činjenica, on detaljno opisuje Mladićevo porijeklo, pogibiju njegovog oca u Drugom svjetskom ratu, smrt kćerke, vojno školovanje, napredovanje, nesporazume s civilnim vlastima i navodnu borbu protiv ratnog šverca. Posebno naglašava da je imao veliki ugled među vojnicima, da je odlazio na prve linije i lično učestvovao u borbama.

Jezik je također važan. Vukanović govori o „odbrani srpskog naroda“ i „oslobođenju Trnova“, a Mladića dosljedno naziva generalom. Takav izbor činjenica i izraza proizvodi sliku vojnog komandanta i tragične ličnosti, dok su žrtve snaga kojima je komandovao svedene na opću formulaciju o stradanju nevinih u svakom ratu.

Orić kao protuteža Mladiću

Vukanović tekst počinje izvještajem sa svog suđenja s Naserom Orićem, koji ga je tužio za klevetu. Činjenicu da je ročište održano na dan Mladićeve smrti pretvara u glavnu konstrukciju cijelog osvrta.

Time se uspostavlja privid ravnoteže: dok govori o smrti komandanta Vojske Republike Srpske, Vukanović u prvi plan stavlja optužbe za zločine nad Srbima i Nasera Orića. Takav postupak ne dokazuje ništa o Mladićevoj odgovornosti, ali preusmjerava pažnju s pravosnažno utvrđenih zločina na poruku da i „druga strana“ ima svog ratnog komandanta i svoje zločine.

Zločini nad Srbima u Podrinju jesu činjenice koje se moraju istraživati, pamtiti i procesuirati, a njihove žrtve zaslužuju puno poštovanje. Međutim, odgovornost za jedan zločin ne može se umanjivati ukazivanjem na drugi, niti se individualna krivična odgovornost može utvrđivati političkim poređenjem dvojice ratnih komandanata.

Problematičan navod o presudi Oriću

Vukanović tvrdi da je Orić presudom Haškog tribunala iz 2006. godine osuđen zbog teških ratnih zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima. Takva formulacija izostavlja presudan dio sudskog epiloga.

Tačno je da je prvostepeno vijeće 2006. Orića osudilo na dvije godine zatvora po komandnoj odgovornosti jer nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi ubistva i okrutno postupanje prema srpskim zatočenicima od decembra 1992. do marta 1993. godine. Nije bio osuđen kao neposredni izvršilac tih zločina, a po svim ostalim tačkama optužnice bio je oslobođen.

Međutim, Apelaciono vijeće Haškog tribunala 2008. godine ukinulo je i te dvije osuđujuće tačke i proglasilo Orića nevinim. Sud je naglasio da dokaz da su zločini počinjeni nije dovoljan da bi se krivična odgovornost pripisala određenoj osobi te da tužilaštvo nije dokazalo nužne elemente Orićeve komandne odgovornosti.

I postupak pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv Orića i Sabahudina Muhića pravosnažno je okončan oslobađajućom presudom 30. novembra 2018. godine.

Zato pozivanje samo na prvostepenu presudu iz 2006, bez informacije da je ukinuta, čitaocu daje pravno netačan dojam da je Orić pravosnažno osuđeni ratni zločinac.

Šta je Vukanović zapravo poručio

Ne bi bilo precizno tvrditi da je Vukanović u ovom tekstu izričito negirao genocid. Nije napisao da genocida nije bilo niti da je presuda Mladiću neistinita. Ali je genocid potpuno prešutio, zajedno sa zločinima protiv čovječnosti, kampanjom terora nad Sarajevom i doživotnom kaznom.

To je važna razlika: prešućivanje nije isto što i otvoreno poricanje, ali u tekstu koji pretenduje da objasni ko je bio Ratko Mladić ono ima snažan učinak. Centralna sudski utvrđena činjenica nestaje, dok prostor zauzimaju vojničke vrline, porodična tragedija i optužbe protiv komandanta druge vojske.

Vukanovićeva eksplicitna poruka jeste da se smrt ne politizira i da se smire tenzije. Implicitna poruka, nastala izborom riječi i činjenica, jeste znatno drugačija: Mladića treba prvenstveno pamtiti kao srpskog generala i ratnog komandanta, dok razgovor o njegovoj smrti treba uravnotežiti pričom o Oriću i srpskim žrtvama.

Upravo tu leži ključni problem teksta. Poziv na poštovanje svih nevinih žrtava gubi vjerodostojnost ako se istovremeno ne izgovori ko je za konkretne zločine pravosnažno osuđen, koje je zločine počinio i ko su bile njihove žrtve.

Smirivanje tenzija ne zahtijeva prešućivanje presuda. Naprotiv, bez prihvatanja sudski utvrđenih činjenica ono ostaje samo opća politička poruka iza koje svaka strana može zadržati vlastitu verziju prošlosti.