Proslavljeni lkekar Gabor Mate u svojoj inovativnoj knjizi „Mit o normalnom“, koju je napisao zajedno sa sinom Danijelom, elokventno pokazuje kako i zašto u zapadnim zemljama, koje se diče svojim sistemima zdravstvene zaštite, raste broj hroničnih bolesti i pogoršava se zdravlje stanovništva.
U cijelom svetu u porastu su mentalne bolesti među adolescentima. Stoga treba da se zapitamo šta je zaista „normalno” kada govorimo o zdravlju.
Tokom četiri decenije kliničkog iskustva dr. Mate je uvidio da je rasprostranjeno razumijevanje „normalnog” pogrešno jer zanemaruje uticaj trauma i stresa savremenog života na zdravlje našeg tijela i uma. Zato nudi novu perspektivu iz koje uspjeva da razmrsi uobičajene mitove o razlozima zbog kojih se razboljevamo i poveže tačke između oboljenja pojedinaca i društva u kom je zdrav razum u okomitom padu – a potom daje i vodič za zdravlje i iscjeljenje.
Mit o normalnom razdvaja majku od bebe već nekoliko minuta nakon rođenja.
Mit o normalnom očekuje od beba i male djece da spavaju sami.
Mit o normalnom kaže da bebe treba da prespavaju noć, što prije.
Mit o normalnom ‘uči’ bebe da spavaju tako što ignoriše njihove potrebe.
Mit o normalnom traži da mala djeca nauče da djele prije nego što su na to spremna.
Mit o normalnom obilježava dijete kao problematično zato što ne može da sjedi i sluša pet školskih časova.
Mit o normalnom izolovao je majke od podrške porodice i “sela” koju je nekad svaka majka imala.
Mit o normalnom kriv je za mentalne i emocionalne probleme koji nastaju zbog preranog razdvajanja djeteta od majke, da bi boravilo u grupi s drugom djecom.
Mit o normalnom kaže da dječaci ne plaču, a da se djevojčice ne ljute.
Mit o normalnom pretpostavlja da je uspjeh u školi najvažniji pokazatelj inteligencije i potencijala djeteta.
Mit o normalnom na prvo mjesto stavlja struktuirano učenje i usmjerene aktivnosti, umjesto učenja koje je djeci zaista potrebno – kroz igru.
Mit o normalnom kaže da je djetinjstvo samo priprema za odrasli život.
Mit o normalnom insistira da su deci potrebne kazne i da moraju osećati strah.
Mit o normalnom očekuje da se djeca uklope u model koji smo mi odrasli za njih napravili.
Mit o normalnom odbija da razumije da je svako dječje ponašanje zapravo komunikacija.
Mit o normalnom uvažava uklapanje umjesto kreativnosti.
Mit o normalnom posramljuje one roditelje koji biraju da se ne uklope u narativ društva.
Sve to čini moderno roditeljstvo prepunim paradoksa!
Nikad nismo bili više povezani kroz tehnologiju, a nikad više jedni od drugih izolovani, osuđivani i preopterećeni teretom svega što društvo od nas očekuje. Ove takozvane norme koje nam se nameću vrlo često zapravo uopšte nisu ono što je za našu djecu i nas same najbolje. One su mnogo češće proizvod nekakve tradicije koju slijepo poštujemo ne zapitavši da li nam je ona zaista donijela dobro.
PROČITAJTE JOŠ
Umjesto da se to zapitamo, mi slijedimo mit o “dobrom” i “normalnom” djetetu i onome što treba da bude “dobar” i “normalan” roditelj, a da ni jednog trenutka ne zastanemo i ne zapitamo se – a za čije dobro?
“U ovoj kulturi u kojoj živimo, ono na šta smo se navikli i prihvatili kao normu, uključujući i određene obrasce roditeljstva, niti je zdravo, niti normalno. I to je ono što ja nazivam “Mit o normalnom”, piše dr. Gabor Mate.
A u srcu svih ovih mitova jeste zapravo gubitak veze sa našom iskonskom roditeljskom intuicijom. Kada se vratimo intuiciji, kada je oslušnemo, mitovi će pasti kao kula od karata.
Generacijama, hiljadama godina, porodice su se oslanjale na mudrost zajednice, na takozvano selo koje vaspitava, podržava, pruža ruku.
To selo na prvo mjesto uvek stavlja dobrobit djece i razumijevanje njihovih potreba kroz holističku perspektivu.
“Kad bismo cijelu ljudsku istoriju mogli da predstavimo na jednom časovniku, do prije samo šest minuta živjeli smo u velikim zajednicama, a djeca su uvijek i svuda, po čitav dan, vrijeme provodila sa svojim porodicama”, piše dr Gabor Mate.
A danas? Danas, u žurbi koju je donio moderan život, sela nema.
Da bismo to preokrenuli, moramo se okrenuti potrebama naše djece i našim roditeljskim instinktima.
Ovo bi moglo da znači stavljanje igre, kao dječije potrebe, ispred plaćenih aktivnosti, prepoznavanje da je svako ponašanje djeteta komunikacija, dozvoljavanje djetetu da izrazi svoje emocije bez osude (sve dok time nikom ne nanosi bol).
“Povezanost djeteta i roditelja najmoćnija je podrška mentalnom zdravlju poznata čovječanstvu”, piše dr Mate.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!