Grad je hiljadu godina gradio kuće od kamena iz obližnjeg kamenoloma, a onda se ispostavilo da u tom kamenu ima dijamanata

Grad leži u plitkoj kružnoj udolini između Stuttgarta i Münchena.

Stoljećima se vjerovalo da je ta udolina ostatak drevnog vulkana.

Danas u Nördlingenu živi oko dvadeset hiljada ljudi, a grad je jedan od svega tri u Njemačkoj koji imaju potpuno očuvane srednjovjekovne gradske zidine, duge oko dva i po kilometra.

Kamen koji se vadio jer je bio pri ruci

Kada su srednjovjekovni graditelji tražili materijal, uzeli su ono što je bilo najbliže.

Kamen iz okolnih kamenoloma bio je grubozrnat, s vidljivim komadićima stakla i kristala, i lako se obrađivao.

Zove se suevit i od njega je izgrađen najveći dio starog grada, uključujući i crkvu Svetog Jurja iz petnaestog vijeka, čiji je toranj visok devedeset metara.

Niko od njih nije znao odakle taj kamen zapravo potiče.

Šta su naučnici našli 1960.

Odgovor je stigao tek u dvadesetom vijeku.

Godine 1960. dvojica američkih naučnika pregledala su gradske građevine i u kamenu prepoznala takozvani šokirani kvarc.

To je oblik kvarca čija je kristalna građa izobličena pod pritiskom kakav u prirodi nastaje samo na jedan način, dakle pri udaru nebeskog tijela.

Time je zaključeno da udolina nije vulkanska nego udarni krater, širok oko dvadeset pet kilometara.

Sedamdeset dvije hiljade tona, ali beskorisnih

Ovdje dolazi dio zbog kojeg je priča neobična.

Prije oko petnaest miliona godina u to područje udarilo je nebesko tijelo prečnika oko kilometra, i to brzinom koja se procjenjuje na sedamdeset hiljada kilometara na sat.

Pod tim pritiskom, ugljik iz naslaga grafita u tlu pretvorio se u dijamant.

Procjenjuje se da je tim udarom nastalo oko 72.000 tona sitnih dijamanata, raspoređenih po cijelom kraju. Samo u crkvi Svetog Jurja procjenjuje se oko pet hiljada karata.

Problem je u veličini. Najveći od tih dijamanata su manji od dvije desetine milimetra, dakle sitniji od zrna soli.

Zbog toga se ne mogu ni izvaditi ni prodati. Vrijede koliko i kamen u kojem se nalaze.

Zašto su tu ostavili astronaute

Isti krater imao je i drugu upotrebu.

Godine 1970. u Nördlingen su došli astronauti misije Apollo 14, jer je to područje po sastavu stijena bilo najbliže onome što su očekivali na Mjesecu.

Tamo su vježbali prepoznavanje udarnih stijena, prije nego što su otišli po mjesečeve uzorke.

U gradskom muzeju o krateru danas se nalazi i komad mjesečeve stijene, koji je NASA poklonila gradu.

Grad koji se vidi samo odozgo

Ono što posjetioce najviše iznenađuje je oblik.

S tornja crkve, koji mještani zovu Daniel, vidi se da je grad savršeno kružan, jer prati liniju gradskih zidina, a one prate rub udoline.

Drugim riječima, oblik grada iscrtan je udarom koji se desio petnaest miliona godina prije nego što je iko došao da tu gradi.

Sam toranj s kojeg se to vidi napravljen je od istog kamena, dakle i on sadrži šokirani kvarc i dijamante.

Grad je u međuvremenu postao poznat i po tome što je snimljen u filmu o Willyju Wonki iz 1971, u prizoru iz zraka na kraju filma.