Psiholozi kažu da češkanje nosa i izbjegavanje pogleda ne otkrivaju laž, a jedno pitanje otkriva više od svega

Laganje je za mozak zahtjevan zadatak, i upravo je to polazna tačka.

Jedna laž traži drugu, pa treću. Potrebno je osmisliti cijelu priču, zapamtiti detalje i biti spreman ponoviti ih ili prilagoditi, ovisno o pitanju koje slijedi.

Doktorica Sharon Leal, psihologinja s Univerziteta u Portsmouthu, objašnjava kako to izgleda kod važnih laži.

"Ako govorite laž koja nosi velike posljedice, obično ste je prethodno uvježbali. Razmišljali ste o njoj, pokušavate zapamtiti šta ste rekli kako biste mogli ponoviti istu priču ako vas ponovo pitaju", navodi.

Uz to osoba koja laže prati i vlastito ponašanje, trudi se da ne izgleda nervozno i da sagovornika gleda u oči, a istovremeno procjenjuje prolazi li joj priča.

Snimanja mozga pokazuju da se istina prvo pojavi, pa je onda treba potisnuti da bi se izgovorila neistina. To dodatno opterećuje pažnju.

Zašto se to ne vidi na tijelu

Moglo bi se očekivati da će se toliki napor odati kroz nemir.

Istraživanja pokazuju suprotno.

"Sada znamo da je verbalno otkrivanje laži mnogo bolje od neverbalnog, iako toliko slušamo o neverbalnim znakovima", kaže Leal.

Češkanje, vrpoljenje i izbjegavanje pogleda nisu pouzdani pokazatelji. Ljudi koji lažu ponekad postaju čak mirniji nego inače, upravo zato što se trude djelovati uvjerljivo.

Ko sam nudi detalje

Prva tehnika koju stručnjaci koriste zove se strateško korištenje dokaza.

Ispitivač postavlja pitanja o događaju, ali ne otkriva odmah ono što već zna.

Osoba koja govori istinu i nema šta kriti obično sama ponudi detalje i slobodno priča.

Onaj ko laže češće negira da je uopšte bio prisutan, izbjegava konkretne pojedinosti ili pokušava skrenuti razgovor.

Slično radi i pitanje kojim se traži da osoba sama navede šta bi moglo potvrditi njenu priču. Ljudi koji govore istinu spontano navode druge prisutne osobe, dok oni koji lažu rijetko nude ono što se može nezavisno provjeriti.

Ispričajte to još jednom

Druga tehnika traži da osoba ispriča svoju verziju više puta.

Ljudi koji govore istinu pri ponovljenom prepričavanju često dodaju nove detalje kojih se naknadno sjete.

Oni koji lažu drže se iste, jednostavne verzije. Što manje dodaju, manji je rizik da se zapetljaju.

Pitanje koje otkriva najviše

Najkonkretnija tehnika je i najjednostavnija.

Zatražite da događaj ispriča obrnutim redoslijedom, od kraja prema početku.

Onome ko govori istinu to je izvedivo, jer se oslanja na stvarno sjećanje, koje se može pretraživati u bilo kojem smjeru.

Osoba koja je priču izmislila mora se prisjetiti niza sastavljenih događaja i obrnuti im redoslijed. To je dodatno opterećenje i tu najčešće nastaju greške.

Sličan učinak imaju i neočekivana pitanja o pojedinostima o kojima osoba nije unaprijed razmišljala, poput izgleda prostorije u kojoj se nešto navodno desilo.

Šta ovo nije

Vrijedi biti pošten oko dometa.

Nijedna od ovih tehnika sama po sebi nije dokaz da neko laže.

Ljudi se razlikuju u načinu na koji govore, pamte i reaguju pod pritiskom. Neko će se zbuniti i kad govori istinu, jednostavno zato što mu je neugodno.

Zbog toga kontekst uvijek ostaje važan, a ove tehnike su alat za procjenu, ne presuda.