Svemirska letjelica Voyager 2 napustila je Sunčev sistem i počela slati signale iz međuzvjezdanog prostora. Ovo su potvrdile mnoge analize, od kojih je petero objavljeno u uglednom naučnom časopisu Nature Astronomy.

Poput svog prethodnika, Voyagera 1, mala svemirska sonda izašla je iz heliopauze i sada putuje dublje u ogromnu nepoznanicu međuzvjezdanog prostora. Heliopauza je područje u svemiru gdje prestaje utjecaj Sunca, odnosno gdje je tlak solarnog vjetra izjednačen tlakom čestica međuzvjezdanog prostora, piše Index.hr.

S pet zasebnih radova koji su se jučer pojavili u Natureu, naučnici su potvrdili da je sonda Voyager 2 prije godinu dana, 5. novembra 2018, prešla historijsku granicu i kročila u međuzvjezdani prostor, koji je od našeg planeta udaljen 17,8 milijardi kilometara, piše Science Alert.

Signal s granice Sunčevog sistema

Budući da je instrument za mjerenje plazme bio oštećen kada je Voyager 1 prije šest godina izašao iz heliopauze, ovo je prvi put da su naučnici mogli proučiti kompletan set podataka o sastavu i obliku plazme na ovoj važnoj granici.

Obje Voyager sonde lansirane su još davne 1977. godine kako bi proučavale vanjske predjele Sunčevog sistema. Voyager 2 lansiran je prvi, dvije sedmice prije Voyagera 1, ali je Voyager 1 bio na kraćoj putanji kroz Sunčev sistem i prije došao do heliopauze.

Niko od naučnika nije znao koliko će sondama trebati vremena da dođu do te značajne granice. Sunce pomoću vjetrova ionizirane plazme stvara neku vrstu ogromnog mjehura oko svog planetarnog sistema koji stvara granicu između prostora na koji utječe Sunce i onog međuzvjezdanog.

Mjehur nazivamo heliosferom, a njegova granicu, gdje tlak solarnog vjetru više nije dovoljno jak da potisne vjetar međuzvjezdanog prostora, naziva se heliopauzom.

“Želimo bolje razumjeti prirodu te granice, gdje se ta dva vjetra sudaraju i miješaju te na koji način se zapravo isprepliću“, rekao je astronom Ed Stone iz Caltecha.

Voyager 1 službeno je prešao heliopauzu 25. augusta 2012, no naučnici su tu činjenicu mogli potvrditi tek osam mjeseci kasnije analizom oscilacija plazme iz kojih se moglo zaključiti da je došao u međuzvjezdani prostor.

Astronomi nisu znali hoće li Voyager 2 moći slijediti taj model. Naime, heliosfera je kolebljiva i stalno mijenja oblik. Ipak, u oktobru prošle godine počela je sakupljati porast kozmičkog zračenja, sličnog onome koji je doživio Voyager 1 u 2012. godini.

Otkrivena tanja i glađa heliopauza

Svi sustavi Voyagera 2 bili su u pogonu i funkcionalni te je ovoga puta sonda pravilno izmjerila gustoća plazme. Otkrila je da je heliopauza glađa i tanja nego što se mislilo, s jačim magnetskim poljem. Prema analizi plazme, sonda je prešla heliopauzu za manje od jednog dana.

Otkrila je nešto što nije uočio Voyager 1, sloj između heliopauze i međuzvjezdanog prostora u kojem djeluju oba vjetra, odnosno da heliopauza nije jedna čvrsta granica, već da se radi o složenijem i dinamičnijem prelazu.

Bitno je spomenuti da je heliopauza samo jedna granica koja označava kraj utjecaja Sunca. Gravitacijski utjecaj naše zvijezde mnogo je veći i proteže se kroz Oortov oblak, na nevjerovatnoj udaljenosti od 15 biliona kilometara.

Nažalost, vrlo je malo vjerovatno da će sonde Voyager ostati operativne kada dosegnu tu udaljenost ili da će iko od nas tada biti živ. No njihova su dostignuća ipak monumentalna; radi se o jedinim letjelicama koje su izravno napustile heliopauzu.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad