Ljekar je popio čašu bakterija da dokaže od čega nastaje čir, a supruzi i nadređenima nije rekao ništa

Do tada je vladalo uvjerenje da čir nastaje od stresa, načina života i kiseline u želucu.

Liječenje se svodilo na doživotno uzimanje lijekova koji smanjuju kiselinu, a u težim slučajevima i na operaciju.

Patolog Robin Warren je 1979. u uzorcima želučane sluznice primijetio spiralne bakterije. Marshall mu se pridružio 1981, a njih dvojica su u istraživanju na stotinu pacijenata utvrdili da su te bakterije prisutne kod gotovo svih koji imaju čir.

Zašto mu niko nije vjerovao

Problem nije bio u podacima nego u tome što se to protivilo svemu što se učilo.

Kada je Marshall 1983. rezultate iznio na skupu ljekara u Perthu, reakcija je bila odbojna.

Sam je kasnije zapisao da su njegovi zaključci proglašeni preuranjenim, da su mu radovi odbijani, a prihvaćeni znatno odgađani. Govorilo se i da niko ne može ponoviti njegove rezultate, što, kako navodi, nije bilo tačno.

Uz to je postojao problem koji nije mogao riješiti. Nije uspijevao izazvati čir ni kod jedne životinje, koliko god ih pokušavao zaraziti.

Bez toga nije mogao dokazati uzročnu vezu.

Čaša goveđe juhe

U julu 1984. odlučio je da eksperiment izvede na sebi.

Prvo je napravio pregled želuca, da bi imao dokaz da je sluznica bila zdrava.

Zatim je zatražio od laboranta Neila Noakesa da pripremi napitak. Noakes je iz dvije petrijeve zdjelice sastrugao bakterije, umiješao ih u čašu mlake goveđe juhe i pružio mu je.

Marshall ju je popio odjednom.

Nije rekao ni nadređenima ni supruzi. Otišao je kući i čekao.

Treći dan

Simptomi su počeli za nekoliko dana.

Prvo je promijenio dah, i to su primijetile njegova majka i supruga prije nego što im je bilo šta priznao.

Zatim su došli mučnina, nadutost i jutarnje povraćanje.

Osmog dana napravljen je novi pregled. Sluznica želuca bila je upaljena i puna spiralnih bakterija koje je popio.

Čir nije razvio, ali je dokazao ono što je trebalo: da bakterija sama po sebi izaziva upalu koja do čira vodi.

Uzeo je antibiotike i izliječio se.

Deset godina do priznanja

Dokaz nije odmah promijenio ništa.

Trebalo je još deset godina. Tek 1994. američki Nacionalni institut za zdravlje zvanično je zaključio da je glavni uzrok čira bakterija, a ne stres.

Tada se promijenilo liječenje. Umjesto doživotnih lijekova protiv kiseline, uveden je desetodnevni antibiotski tretman.

Čir je od hronične bolesti postao izlječiva infekcija.

Nobelovu nagradu za medicinu Marshall i Warren dobili su 2005, dvadeset jednu godinu nakon te čaše.

Ono što se rijetko spominje

Uz medicinsku, ta priča ima i drugu stranu.

Lijekovi protiv kiseline bili su među najprofitabilnijim u historiji farmacije, a zamijenio ih je jeftin antibiotik.

Danas se zna da bakterija stoji iza preko osamdeset posto čira na želucu i preko devedeset posto čira na dvanaestopalačnom crijevu. Uz to je povezana i s rakom želuca.

Sam Marshall je kasnije rekao da eksperiment nije izveo iz hrabrosti nego iz frustracije, jer drugog načina nije bilo. Nijedno etičko tijelo takav pokus na čovjeku ne bi odobrilo, pa je jedini pacijent kojeg je mogao izložiti riziku bio on sam.