Tamo gdje je danas pustinja nekada je vrebalo sedam vrsta ajkula: Nalaz iz Egipta otvorio prozor u izgubljeno more

Egipatska pustinja suha je hiljadama godina, ali prije nekih 70 miliona godina na tom mjestu prostiralo se more. Okean Tetis tada je preplavljivao sjeverni rub afričkog kontinenta, a nova studija sugeriše da to nije bila mrtva voda, nego izuzetno bogat ekosistem.

Tim koji je predvodio paleontolog Tarek Jasin s Univerziteta u Kairu pronašao je u formaciji Duvi, na visoravni Abu Tartur, 14 fosilnih zuba ajkula. Analiza je pokazala da pripadaju pet izumrlih vrsta, objavili su u naučnom časopisu Cretaceous Research.

Sve su nove za to nalazište. Dvije — Serratolamna cf. serrata i Squalicorax bassanii — do sada uopšte nisu bile zabilježene u Egiptu. Treću, Scapanorhynchus cf. raphiodon, istraživači opisuju kao potencijalno prvi nalaz te vrste na afričkom kontinentu, a moguće i najmlađi njen primjerak u fosilnom zapisu: svi ostali poznati nalazi znatno su stariji.

Isti tim je u ranijem istraživanju na istom lokalitetu identifikovao dvije vrste ajkula. S novim nalazima, broj vrsta poznatih s tog sloja penje se na najmanje sedam.

Zubi kao karta ekosistema

Od drevnih ajkula najčešće ostaju samo zubi — hrskavičavi skelet se ne fosilizuje — pa se određivanje vrste oslanja na sitne razlike u obliku. U ovom slučaju razlike nisu bile ni sitne ni suptilne.

Neki zubi su dugi i tanki poput igle, drugi široki i nazubljeni, prikladniji za rezanje nego za probadanje. Jedan je izrazito zakrivljen. Neki imaju sitne bočne šiljke, drugi ih nemaju.

Ta raznolikost, kažu autori, upućuje na to da vrste nisu direktno konkurisale jedna drugoj, nego su zauzimale različite ekološke niše. Prisustvo roda Squalicorax povezuju s plićim, priobalnim vodama, dok Scapanorhynchus ukazuje na dublje uslove na vanjskom šelfu i padini. Cretalamna i Serratolamna dodatno govore u prilog stabilnom otvorenom šelfu.

Zašto baš fosfati

Ključ priče je u samoj stijeni. Fosforitne naslage nastaju tamo gdje je morska produktivnost visoka i gdje se fosfor intenzivno kruži i koncentriše — pa prostrane fosfatne naslage formacije Duvi čuvaju ne samo ostatke tog mora nego i dokaz koliko je bilo plodno.

Istraživači smatraju da je razlog uzdizanje hladnih, hranjivim materijama bogatih voda iz dubine (upwelling). One su fosfor i druge hranjive materije donosile do osunčanog površinskog sloja, što je pokretalo bujanje planktona, a preko njega i cijeli lanac ishrane: sitna riba i beskičmenjaci, zatim ajkule, pa na vrhu veliki predatori i morski gmizavci.

Nije riječ o masovnoj pogibiji

Naziv "groblje ajkula" treba uzeti s rezervom. U vrijeme kada su te ajkule živjele, taloženje sedimenta bilo je vrlo slabo, pa fosfatni sloj sabija znatno duži vremenski raspon nego što bi to činile muljevite naslage. Drugim riječima, zubi su nakupina iz različitih perioda i različitih staništa, a ne dokaz da je sedam vrsta živjelo istovremeno i uginulo na istom mjestu.

Nalaz ipak jača sliku o tome da su ovakvi ekosistemi bili uobičajeni duž sjevernog ruba Afrike u kasnoj kredi. Slične fosfatne naslage u Maroku i Siriji također su dale veliki broj vrsta ajkula.

Od tog svijeta danas nije ostalo ništa vidljivo: Tetis je nestao, morsko dno je postalo pustinja, a predatori koji su njime plovili izumrli su prije više desetina miliona godina. Ostala je šaka zuba u stijeni.