Zasadili 78 milijardi stabala i nenamjerano utjecali na vodu u zemlji

Puni program traje do 2050. godine, ali završetak Taklamakana označio je veliku strukturnu prekretnicu. Nova istraživanja sugerišu da obim ove infrastrukture aktivno mijenja vremenske obrasce u unutrašnjosti zemlje.

Studija iz 2025. godine, objavljena u časopisu Earth's Future, pratila je ove ogromne promjene vegetacije između 2001. i 2020. godine. Naučnici sa Univerziteta Tianjin, Kineskog poljoprivrednog univerziteta i Univerziteta Utrecht mjerili su njihov direktan uticaj na distribuciju vode. Njihovi neočekivani nalazi jasno su u suprotnosti s konvencionalnom intuicijom da više drveća automatski znači više vode.

Kako vegetacija pomiče vodu

Od ranih 1980-ih, Kina je zasadila otprilike 78 milijardi stabala u svojim ranjivim sjevernim regijama. Ovaj kolektivni napor uspješno je povećao nacionalnu pokrivenost šumama sa 10% u 1949. na 25% do 2024. godine. Masovno ozelenjavanje stabilizovalo je pokretne dine, smanjilo jake pješčane oluje i proširilo regionalno skladištenje ugljika, prenosi CGTN.

Međutim, drveće također crpi ogromnu vlagu iz tla. Oni je ispuštaju nazad u atmosferu kroz sitne pore na lišću tokom evapotranspiracije. U obimu koji je Kina zasadila, ovaj kolektivni proces je dovoljno velik da aktivno preusmjeri regionalne padavine.

Studija je analizirala i istočnu monsunsku teritoriju i sušni sjeverozapad. Zajedno, ove dvije makroregije obuhvataju otprilike 74% ukupne kopnene površine Kine. U obje zone, povećani pokrivenost drvećem značajno je smanjila lokalnu dostupnost vode. Vlaga nije nestala iz klime. Umjesto toga, prevladavajuće atmosferske struje pomjerile su paru prema Tibetanskoj visoravni, koja je kao rezultat toga dobila vodu.

"Ove promjene uzrokovale su promjene u količini padavina, usmjeravajući više vlage prema Tibetanskoj visoravni“, napisali su autori. "Nasuprot tome, istočna i sjeverozapadna Kina doživjele su smanjenje dostupnosti vode, pri čemu je sjeverozapad izgubio najviše".

Hidrološki trošak pošumljavanja

Istraživanje je pokazalo da različite konverzije korištenja zemljišta dovode do izrazito različitih hidroloških ishoda. Ova dinamika je bila posebno jasna prilikom ispitivanja ciljanih državnih inicijativa poput projekta Grain for Green.

Pretvaranje autohtonih, sušnih travnjaka u vještačke šume povećalo je i evapotranspiraciju i lokalne padavine. Međutim, ukupna regionalna dostupnost vode i dalje je opala. Žedna, neautohtona drveća crpe mnogo više vode iz tla nego što to nadoknađuju manje dodatne padavine.

Sjeverna Kina ima otprilike 46% stanovništva zemlje i više od polovine njenog obradivog zemljišta. Ipak, sadrži samo 20% dostupne prirodne vode u zemlji. Pošumljavanje velikih razmjera u ovim zonama, provedeno bez praćenja putanje vlage, riskira produbljivanje ozbiljne sistemske neravnoteže.

Paradoks ugljika

Studija objavljena u PNAS-u iz januara 2026. godine dodala je novu dimenziju ekološkoj knjizi. Projekat, koji su vodili istraživači sa Caltecha i NASA-ine Laboratorije za mlazni pogon, analizirao je 25 godina satelitskih podataka.

Podaci su otkrili da su novi vegetirani rubovi pustinje Taklamakan uspješno postali ponor ugljika. Biljke sada apsorbiraju znatno više ugljičnog dioksida nego što okolna pustinja prirodno emitira. Ovo označava prvi dokumentirani slučaj ljudske intervencije koja transformira ekstremno sušni krajolik u neto apsorber ugljika.

Ovi podaci predstavljaju jasan ekološki paradoks. Program sadnje uspješno je suzbio pješčane oluje i zarobio stakleničke plinove, ali je istovremeno promijenio regionalnu sigurnost vode.

Buduće faze višedecenijskog projekta ne mogu sebi priuštiti ignorisanje ovog kompromisa. Sjeverna Kina trenutno hrani više od polovine svog stanovništva sa samo petinom vode u zemlji. Svaka buduća strategija sadnje mora pratiti ovu promjenjivu vlažnost, ili će riskirati da ove kritične poljoprivredne regije isuše.

➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad