Inženjeru se u džepu otopila čokoladica, a on je sutradan došao na posao s kokicama

Spencer nije bio ni naučnik ni školovani inženjer.

Rođen je 1894. u Maineu. Otac mu je umro kada je imao osamnaest mjeseci, a majka ga je poslala tetki i tečji. Tečo mu je umro kada je imao sedam godina.

Školovanje je prekinuo u petom razredu. Sve što je znao naučio je sam, radeći, a s dvanaest godina je zaposlen u tvornici.

Bio je četvrti čovjek koga je zaposlila tada nova kompanija Raytheon.

Sedamnaest komada dnevno, pa dvije i po hiljade

Prije nego što je otopljena čokoladica uopšte ušla u priču, Spencer je već bio važan čovjek.

Radio je na magnetronu, cijevi koja proizvodi mikrovalove i koja je bila srce radarskog sistema. Radar je u Drugom svjetskom ratu bio ključan, jer je omogućavao otkrivanje neprijateljskih aviona i podmornica.

Problem je bio što se magnetron proizvodio presporo, svega sedamnaest komada dnevno.

Spencer je zaključio da je brže dijelove presovati i lemiti nego ih obrađivati na mašinama. Proizvodnja je narasla na dvije i po hiljade komada dnevno, a njegov odjel s petnaest na pet hiljada ljudi.

Kokice, pa jaje koje je eksplodiralo

Onda je došao dan s čokoladicom.

Ono što Spencera razlikuje od drugih nije to što mu se čokolada otopila, jer se to vjerovatno dešavalo i prije njega. Razlika je što je htio znati zašto.

Sutradan je donio zrna kukuruza i stavio ih pred magnetron. Kokice su počele pucati po laboratoriji.

Sljedeći pokus je bio s jajetom. Jaje se skuhalo toliko brzo da je puklo, a jedan od prisutnih dobio je sadržaj u lice.

Iz toga je izvukao zaključak: mikrovalovi prolaze kroz neke materijale, a kroz druge ne. Prolaze kroz odjeću, staklo i papir, a hranu griju iznutra.

Kutija od metala s rupom za cijev

Sljedeći korak bio je jednostavan.

Ako mikrovalovi lete na sve strane, treba ih zatvoriti. Spencer je uzeo metalnu kutiju, na nju napravio otvor kroz koji ulazi magnetron, i dodao vrata.

To je bio prvi mikrovalni uređaj.

Metal je izabran jer mikrovalovi kroz njega ne prolaze nego se odbijaju. Zato i danas mikrovalna pećnica ima metalno kućište i mrežicu na staklu vrata: rupice na toj mrežici su manje od valne dužine mikrovalova, pa oni ne mogu izaći, a svjetlost može, jer je njena valna dužina mnogo manja.

Uređaj visok metar i po, težak tristo pedeset kilograma

Prvi komercijalni uređaj Raytheon je pustio u prodaju 1947.

Zvao se Radarange, po radaru iz kojeg je nastao.

Bio je visok oko metar i osamdeset, težak preko tristo kilograma, a koštao je između dvije i tri hiljade dolara. Za domaćinstva nije dolazio u obzir.

Prodavao se restoranima, hotelima, brodovima i vozovima. Neki su nudili i posebne jelovnike u kojima je sve pripremljeno tim uređajem, kao reklamu za novu tehnologiju.

Uređaj za kućnu upotrebu pojavio se tek 1967, po cijeni od 495 dolara. Do 1986. imalo ga je otprilike svako četvrto američko domaćinstvo, a do kraja devedesetih devet od deset.

Dvjesto patenata i dva dolara po komadu

Spencer je do kraja karijere prijavio oko dvjesto patenata.

Za mikrovalnu pećnicu dobio je dvije stvari: priznanje unutar kompanije i jednokratnu isplatu od dva dolara, koliko je Raytheon plaćao svim zaposlenima za patent.

Nikada nije zaradio od uređaja koji je danas u gotovo svakoj kuhinji.

O njemu je jedan naučnik s MIT-a u tekstu iz 1958. rekao nešto što se često citira: školovani naučnik zna da mnoge stvari ne mogu raditi, a Percy ne zna šta se ne može uraditi.

Umro je 1970. Kompanija u kojoj je proveo život i danas postoji, a zgrada u kojoj je radio nosi njegovo ime.