19. juli: Kada je Kairo počeo da se guši u zlatu, a Miško "zaplakao" na putu ka nebu

Tokom ljeta 1324. godine stanovnici Kaira svjedočili su događaju koji će se pamtiti stoljećima i promijeniti tok mediteranske ekonomije. Kroz kapije jednog od najveličanstvenijih gradova islamskog svijeta ušla je povorka koja je izgledala kao da je izašla iz priča iz "Hiljadu i jedne noći".

Međutim, to nije bila legenda, već historijska stvarnost jedne izuzetno moćne i bogate Afrike. Na Bliski istok stigao je Mansa Musa – vladar Malijskog carstva, čije je legendarno hodočašće (hadž) u Meku postalo najraskošnija i najupečatljivija demonstracija bogatstva u ljudskoj historiji.

Za srednjovjekovne hroničare u Kairu pojava malijskog vladara predstavljala je pravi kulturni i ekonomski šok. Navikli su na raskoš, ali razmjere ove afričke posjete nadmašile su sve što su do tada vidjeli. Musa je sa sobom doveo čitavu pokretnu državu, odlučnu da svijetu pokaže kako u srcu Afrike postoji carstvo od zlata.

Vojska u svili i karavan čistog zlata

Impresivna povorka Manse Muse brojala je nevjerovatnih 60.000 ljudi. Ta ljudska rijeka, koja je prešla nemilosrdnu Saharu, uključivala je podanike kraljevstva, vojnike, dvorjane, zanatlije i više od 12.000 robova, odjevenih ne u dronjke, već u najfiniju perzijsku svilu i brokat.

Prema svjedočenjima koja je zabilježio arapski historičar Al-Umari, čak su i oni najnižeg društvenog statusa u karavanu nosili zlatne štapove koji su blještali pod pustinjskim suncem.

Pravi pokretač ovog spektakla bilo je, međutim, 80 deva koje su koračale u središtu kolone. Svaka od njih nosila je po 136 kilograma čistog, nerafiniranog zlata u obliku zlatne prašine i poluga.

Ukupna količina plemenitog metala koju je vladar Malija nosio sa sobom bila je toliko ogromna da danas djeluje gotovo nestvarno. Musa je bio svjestan psihološkog efekta svog bogatstva i počeo ga je dijeliti nevjerovatnom velikodušnošću čim je stigao u Egipat.

Sudar ega i diplomatskog protokola

Boravak Manse Muse u Kairu nije prošao bez političkih napetosti.

Po dolasku u grad pozvao ga je na sastanak egipatski sultan, mamelučki vladar Al-Nasir Muhamed. Prema strogom dvorskom protokolu u Kairu, svaki strani gost morao je kleknuti i poljubiti zemlju pred egipatskim vladarom.

Za Musu, koji je u svojoj domovini bio poštovan kao gotovo božanski vladar i vrhovni gospodar, to je predstavljalo nezamislivo poniženje.

U palati su započeli osjetljivi diplomatski pregovori. Malijski car u početku je odbijao da se sastane sa sultanom, navodeći da je došao isključivo iz vjerskih razloga i da putuje prema Meki, a ne zbog politike.

Na kraju je postignut kompromis. Musa je ušao u prijestolnu dvoranu, ali je izjavio da će se pokloniti Svevišnjem, a ne čovjeku koji sjedi na prijestolju.

Al-Nasir je pokazao mudrost, prihvatio njegovo objašnjenje i gostoljubivo smjestio uglednog gosta u sultanovu palatu, osiguravši mu sve što je bilo potrebno za boravak.

Prokletstvo velikodušnosti: Kako je Mansa Musa obezvrijedio zlato

Nakon što su protokolarne nesuglasice prevaziđene, Mansa Musa otvorio je svoje riznice Kairu. Njegova velikodušnost ubrzo je postala legenda, ali i uzrok ozbiljnih ekonomskih posljedica.

Tokom tri mjeseca vladar Malija doslovno je preplavio gradska tržišta zlatom.

Kupovao je egzotičnu robu, plaćao ogromne iznose lokalnim trgovcima te darovao velike količine zlata džamijama, siromašnima i državnim službenicima. Tržište Kaira, koje je u to vrijeme predstavljalo ekonomsko središte regije, našlo se pod ogromnim prilivom plemenitog metala.

Posljedice su bile ozbiljne i neočekivane. Prema hronikama, nagli priliv ogromnih količina zlata doveo je do njegovog značajnog obezvređivanja. Vrijednost zlata u Egiptu naglo je pala, a zemlju je pogodila teška inflacija od koje se ekonomija nije u potpunosti oporavila narednih 12 godina.

To se smatra jedinim zabilježenim slučajem u historiji u kojem je jedna osoba svojim postupcima uspjela promijeniti tržište zlata u tako velikim razmjerama.

Na povratku iz Meke, svjestan posljedica koje je izazvao, Musa je pokušao pomoći stabilizaciji tržišta tako što je od trgovaca u Kairu pozajmljivao zlato uz vrlo visoke kamate, nastojeći smanjiti količinu zlata u opticaju.

Kralj koji je Evropi otkrio bogatstvo Afrike

Kada je karavan Manse Muse konačno napustio Egipat, iza sebe je ostavio grad koji je istovremeno bio zadivljen i ekonomski uzdrman.

Vijest o nevjerovatno bogatom kralju s juga brzo je prešla Mediteran i stigla do Evrope.

Samo nekoliko decenija kasnije, 1375. godine, na čuvenom Katalonskom atlasu – jednoj od najvažnijih karata srednjovjekovnog svijeta – prvi put se pojavljuje lik Manse Muse.

Prikazan je kako sjedi na prijestolju u srcu Afrike, s krunom na glavi i velikom zlatnom kuglom u ruci.

Povorka koja je 1324. godine prošla kroz Kairo ostvarila je svoj cilj – svijet je shvatio da Afrika posjeduje bogatstvo koje može kupovati carstva.

Dan kada je Moskva 1980. podijelila svijet

Ljeto 1980. godine u Moskvi počelo je neuobičajenim sjajem za sovjetsku prijestolnicu, ali i teškom, gotovo opipljivom napetošću. Dana 19. jula stadion Lužnjiki (tada Centralni stadion "Vladimir Iljič Lenjin") bio je ispunjen do posljednjeg mjesta, ukrašen u duhu socijalističke monumentalnosti, dok su hiljade golubova puštene u nebo uz zvuke svečanih marševa.

Zvanično su otvorene XXII ljetne olimpijske igre. Na prvi pogled sve je izgledalo besprijekorno – simbol trijumfa sovjetskog sporta i države. Ipak, iza pažljivo režirane slike skrivala se najdublja i najdramatičnija kriza u historiji modernog olimpijskog pokreta.

Sunčan dan nije mogao sakriti prazninu na tribinama niti odsustvo brojnih reprezentacija tokom defilea. Moskva 1980. postala je Olimpijada odsutnih. Više od 60 država odbilo je poslati svoje sportiste, pretvorivši najveći sportski događaj na svijetu u jedno od glavnih poprišta Hladnog rata.

Sovjetska invazija na Afganistan i ultimatum Washingtona

Korijeni ovog nezapamćenog bojkota sežu u kraj 1979. godine.

Dana 24. decembra sovjetske trupe ušle su u Afganistan, što je izazvalo snažne međunarodne osude. Reakcija Zapada bila je brza. Američki predsjednik Jimmy Carter postavio je jasan ultimatum: ukoliko Sovjetski Savez u roku od mjesec dana ne povuče vojsku iz Afganistana, Sjedinjene Američke Države bojkotovat će Olimpijske igre u Moskvi.

Moskva nije popustila, a Carter je održao obećanje.

Washington je potom pokrenuo veliku diplomatsku kampanju pozivajući saveznike širom svijeta da se pridruže bojkotu. Uslijedio je talas odbijanja učešća.

Velike sportske sile poput Zapadne Njemačke, Japana, Kanade, Kenije i Kine ostavile su svoje sportiste kod kuće. To je bio težak udarac za hiljade sportista koji su godinama trenirali upravo za nastup na Olimpijskim igrama, da bi na kraju postali taoci geopolitičkih sukoba.

Defile pod olimpijskom zastavom

Uprkos političkoj blokadi, olimpijski duh ipak je pronašao način da opstane, iako u izmijenjenom obliku.

Neke od vodećih zapadnih demokratija, među kojima su Velika Britanija, Francuska i Italija, politički su podržale bojkot, ali su odluku o nastupu prepustile svojim nacionalnim olimpijskim komitetima.

Zbog toga su 19. jula gledaoci na stadionu "Lenjin" svjedočili prizoru kakav dotad nije viđen. Sportisti iz pojedinih zapadnih zemalja nisu marširali pod nacionalnim zastavama, već pod neutralnom bijelom zastavom s pet olimpijskih krugova.

Kada su osvajali medalje, umjesto državnih himni intonirana je olimpijska himna.

Kao znak individualnog protesta, pojedine delegacije poslale su samo jednog predstavnika da nosi zastavu na ceremoniji otvaranja, dok su ostali članovi ekipe ostali izvan stadiona.

Uprkos svemu, prisustvo velikih sportskih imena, poput britanskog atletičara Sebastiana Coea, doprinijelo je da sportski kvalitet takmičenja ostane na visokom nivou.

Suze Miše i gorak kraj Olimpijskih igara

U odsustvu američkih sportista i njihovih glavnih saveznika, Sovjetski Savez potpuno je dominirao takmičenjem osvojivši rekordnih 80 zlatnih medalja.

Međutim, taj trijumf imao je gorak okus. Zapadni mediji umanjivali su značaj sovjetskih uspjeha, nazivajući Igre "okrnjenim", dok je za Kremlj Olimpijada, koja je trebala biti izlog snage komunističkog sistema, ostala u sjeni političkog bojkota.

Sve to kulminiralo je jednim od najemotivnijih trenutaka u historiji Olimpijskih igara.

Na ogromnom mozaiku na tribinama, sastavljenom od hiljada ljudi s kartonima u boji, pojavio se lik službene maskote – medvjedića Miše. Iz oka animiranog lika potekla je jedna velika suza, dok se njegov ogromni balon polako uzdizao i nestajao na noćnom nebu iznad Moskve.

Ta suza ostala je simbol ne samo oproštaja od Igara, već i tuge zbog izgubljenog olimpijskog jedinstva.

Bojkot koji je podijelio olimpijski pokret

Bojkot Olimpijskih igara, započet 19. jula 1980. godine, ostavio je dubok trag u svijetu sporta, čije su se posljedice osjećale godinama.

Samo četiri godine kasnije, 1984. godine, historija se gotovo preslikala. Ovoga puta Sovjetski Savez i većina njegovih saveznika iz istočnog bloka, uključujući i Bugarsku, bojkotovali su Ljetne olimpijske igre u Los Angelesu.

Na taj način olimpijski pokret postao je jedna od najvećih žrtava Hladnog rata, a Igre koje su trebale spajati narode pretvorile su se u simbol dubokih političkih podjela između Istoka i Zapada.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad