Kako je Gianni Infantino uspio uništiti Mundijal: Od fudbala do Trumpa, milijardi i rata s UEFA-om

Do decembra prošle godine, uprkos svim uobičajenim kontroverzama koje prate FIFA-u, priča se ipak uglavnom vrtjela oko fudbala. Ko će osvojiti Svjetsko prvenstvo, kako će izgledati prvi Mundijal sa 48 reprezentacija, hoće li prošireni format donijeti više uzbuđenja i kako će se fudbal snaći u tri države domaćina. A onda je Gianni Infantino uspio napraviti nešto što je djelovalo gotovo nemoguće: Mundijal je prestao biti samo fudbalska priča.

Danas se FIFA nalazi u jednoj od najvećih kriza Infantinove ere. UEFA otvoreno govori o gubitku povjerenja u predsjednika svjetske kuće fudbala, evropski savezi prijete bojkotom FIFA-inih takmičenja, a pojavila se čak i ideja o alternativnom međunarodnom takmičenju koje bi moglo predstavljati konkurenciju Svjetskom prvenstvu.

To još nije "novi Mundijal", niti je UEFA donijela odluku da napusti sistem FIFA-e. Međutim, sama činjenica da se o takvoj mogućnosti ozbiljno razgovara dovoljno govori o tome koliko su se odnosi između evropskog fudbala i Infantina u međuvremenu urušili.

A sve je počelo mnogo prije ovogodišnjeg Mundijala.

Sve više utakmica, takmičenja i novca

Infantino je od dolaska na čelo FIFA-e počeo pomicati granice onoga što se može napraviti s najvećim proizvodom svjetskog fudbala.

Mundijal je proširen sa 32 na 48 reprezentacija, dok je Svjetsko klupsko prvenstvo dobilo potpuno novi format sa 32 ekipe. Istovremeno su se pojavljivale nove ideje o dodatnom širenju najvećeg reprezentativnog turnira.

Logika je bila jasna: više utakmica znači više televizijskih prava, više sponzora, više tržišta i veće prihode.

Problem je što fudbal nije beskonačan.

Igrači imaju tijela kojima je potreban oporavak, klubovi imaju svoje sezonske kalendare, a reprezentativni fudbal već godinama pokušava pronaći granicu između sporta i industrije zabave.

FIFPRO i evropske lige upozoravali su na prenatrpan raspored, dok je novo Svjetsko klupsko prvenstvo postalo predmet ozbiljnih kritika upravo zato što je dodatno opteretilo ionako prepun kalendar.

FIFA je, međutim, nastavila širiti svoju ponudu.

Saudijska Arabija kao nova tačka sporenja

Još jedan važan trenutak bila je odluka da Saudijska Arabija bude domaćin Svjetskog prvenstva 2034. godine.

FIFA je taj proces predstavila kao potvrdu "jedinstva" fudbalske porodice, dok su kritičari ukazivali na način na koji je izbor proveden, ali i na ozbiljna pitanja povezana s ljudskim pravima.

Za veliki dio evropskog fudbala bio je to još jedan znak da se odluke o najvećem sportskom događaju na planeti sve više donose prema političkim i komercijalnim interesima, a sve manje prema onome što bi trebalo biti osnovni kriterij – fudbalu.

Ipak, pravi lom u odnosima s UEFA-om stigao je preko Donalda Trumpa.

Infantino i Trump

Veza između Infantina i američkog predsjednika postajala je sve očiglednija.

U maju 2025. godine predsjednik FIFA-e čak je zakasnio na Kongres FIFA-e u Paragvaju nakon što je otputovao u Saudijsku Arabiju i Katar na sastanke s Trumpom.

Evropske delegacije zbog toga su demonstrativno napustile Kongres, a nezadovoljstvo je postajalo sve otvorenije.

Za UEFA-u problem više nije bio samo u tome šta FIFA radi, nego i u načinu na koji njen predsjednik koristi svoju funkciju i kakve odnose gradi sa svjetskim političkim liderima.

A onda je stigao decembar 2025. godine i trenutak koji je potpuno promijenio ton cijele priče.

FIFA je Trumpu uručila inauguralnu nagradu FIFA Peace Prize.

Bila je riječ o potpuno novoj nagradi, uvedenoj praktično niotkuda, a odluka da upravo Trump bude njen prvi dobitnik izazvala je brojne kritike.

Problem nije bio samo u samoj nagradi, već i u poruci koju je FIFA poslala. Organizacija koja bi trebala biti politički neutralna odjednom je svog predsjednika stavila u centar političkog spektakla zajedno s jednim od najkontroverznijih svjetskih političara.

Tu se dogodio prelom.

Do tada se moglo govoriti o novcu, novim formatima, Saudijskoj Arabiji i širenju FIFA-inih takmičenja. Poslije decembra sve je počelo izgledati kao dio mnogo veće priče.

Mundijal više nije bio samo turnir. Postao je platforma na kojoj se prepliću sport, politika, veliki biznis i lični odnosi ljudi na vrhu svjetskog fudbala.

Slučaj Folarina Baloguna dodatno uzdrmao FIFA-u

A onda je počeo sam Mundijal i stigao možda najbizarniji slučaj cijele priče.

Američki reprezentativac Folarin Balogun dobio je crveni karton i automatsku suspenziju za narednu utakmicu protiv Belgije.

Trump je kasnije javno potvrdio da je razgovarao s Infantinom zbog te odluke i tražio da slučaj bude ponovo razmotren.

FIFA je potom suspendovala izvršenje kazne na godinu dana, čime je Balogunu omogućeno da igra protiv Belgije.

Sjedinjene Američke Države na kraju su izgubile 4:1, pa odluka nije promijenila tok turnira, ali je šteta po kredibilitet FIFA-e već bila napravljena.

Jer pitanje više nije bilo samo da li je Balogun zaslužio suspenziju.

Pitanje je postalo mnogo ozbiljnije: može li političar nazvati predsjednika FIFA-e zbog odluke sudija i disciplinskih organa, nakon čega će kazna biti promijenjena?

FIFA je tvrdila da su njeni pravosudni organi nezavisni, ali javnost je već dobila sasvim drugačiju sliku.

U fudbalu, u kojem se godinama insistira na tome da politika ne smije utjecati na sportske odluke, ovakav slučaj predstavljao je katastrofu za imidž organizacije.

Milijarde dolara i privatni investitori

A onda je Infantino povukao potez koji je gotovo ujedinio njegove protivnike.

FIFA je pokušala dio svojih budućih komercijalnih prava staviti u novi poslovni aranžman s privatnim investitorima.

Plan je bio da novi entitet, FIFA Forward Enterprise, komercijalizuje prava na najveća FIFA-ina takmičenja, uključujući Mundijal, uz mogućnost da investitori osiguraju milijarde dolara u zamjenu za dio vlasništva.

U javnosti se govorilo o iznosu koji bi mogao dostići čak 4,2 milijarde dolara.

Tu je UEFA povukla crvenu liniju.

Svih 55 evropskih saveza odbacilo je plan.

Problem nije bio u tome što evropski fudbal ne želi novac – upravo suprotno. Problem je predstavljala ideja da se Svjetsko prvenstvo i budući prihodi od njega tretiraju kao investicijski proizvod koji FIFA može ponuditi privatnom kapitalu.

Za UEFA-u Mundijal nije samo još jedno takmičenje iz kojeg treba izvući maksimalan komercijalni prihod.

To je zajedničko naslijeđe svjetskog fudbala.

Prijetnja koja je nekada djelovala nezamislivo

A onda je uslijedila prijetnja koja bi prije nekoliko godina zvučala kao potpuna naučna fantastika – bojkot FIFA-inih takmičenja.

Infantino je plan na kraju povukao, ali šteta je već bila napravljena.

Ako predsjednik FIFA-e može pokrenuti ideju o prodaji dijela budućnosti Mundijala privatnim investitorima, evropski savezi više ne mogu jednostavno pretpostaviti da će sljedeća odluka biti drugačija.

Povlačenje plana nije vratilo povjerenje.

Naprotiv, pokazalo je koliko je daleko FIFA bila spremna otići.

I upravo tada počela se pojavljivati ideja koja možda najbolje pokazuje koliko je Infantino izgubio kontrolu nad situacijom.

Šta ako Evropa napravi vlastito međunarodno takmičenje koje bi moglo biti alternativa FIFA-i?

Prema izvještajima, UEFA i njeni saveznici razmatraju različite mogućnosti, uključujući alternativno globalno takmičenje i ideju o oživljavanju Global Nations League.

Za sada ne postoji odluka da će UEFA napraviti "svoj Mundijal", pa bi bilo pogrešno predstavljati takav scenario kao gotovu stvar.

Ali činjenica da je takva ideja uopće stigla na sto govori dovoljno.

UEFA i FIFA više nisu u klasičnom sukobu oko pojedinačnih odluka. Njihov spor sve više podsjeća na borbu za kontrolu nad budućnošću reprezentativnog fudbala.

Najveći paradoks Infantinove ere

I tu dolazimo do možda najvećeg paradoksa Infantinove ere.

FIFA postoji kako bi ujedinila svjetski fudbal.

Gianni Infantino doveo je organizaciju do tačke u kojoj jedan od njenih najvažnijih partnera razmišlja o tome kako organizovati najveća međunarodna takmičenja bez nje.

Naravno, problem nije samo Infantino.

FIFA je ogromna organizacija sa 211 članica i potpuno različitim interesima. Predsjednik mora balansirati između Evrope, Južne Amerike, Afrike, Azije i drugih konfederacija.

Infantino i dalje ima snažnu podršku velikog broja saveza širom svijeta i nije blizu toga da preko noći izgubi funkciju.

Ali problem njegovog predsjedavanja jeste što se gotovo svaki veliki potez sada posmatra kroz istu prizmu – novac, politika i lični utjecaj.

Mundijal je proširen.

Svjetsko klupsko prvenstvo je prošireno.

Saudijska Arabija dobila je domaćinstvo 2034. godine.

FIFA je postala sve prisutnija u političkim krugovima, a Infantino sve bliži svjetskim liderima.

Trump je dobio FIFA-inu nagradu, a zatim je tokom samog Mundijala postalo moguće razgovarati o intervenciji predsjednika SAD-a u disciplinskom slučaju američkog reprezentativca.

Kada se na sve to doda pokušaj monetizacije budućih komercijalnih prava FIFA-e kroz privatni kapital, više nije teško razumjeti zašto je UEFA izgubila strpljenje.

Infantino nije uništio Mundijal jednom odlukom

Zato je možda pogrešno reći da je Gianni Infantino "uništio Mundijal" jednom odlukom.

Nije.

Godinama je radio nešto drugo – malo po malo pomicao je granicu onoga što se smatra normalnim ponašanjem predsjednika FIFA-e.

Problem je što je ta granica sada pomjerena toliko daleko da je počela pucati cijela organizacija.

Ironija je u tome što je Infantino na početku svog mandata imao prilično jednostavan zadatak.

Trebao je obnoviti FIFA-u nakon skandala koji su obilježili posljednje godine mandata Seppa Blattera.

U početku je izgledalo da je u tome uspio. FIFA je finansijski ojačala, prihodi su rasli, Mundijal je postajao sve unosniji, a Infantino je uspio izgraditi snažnu bazu podrške među članicama.

Ali upravo je taj uspjeh postao i njegov najveći problem.

Kada organizacija već zarađuje milijarde, svaka nova ideja o širenju turnira, novim takmičenjima, dodatnim utakmicama i prodaji budućih prihoda počinje izgledati kao pitanje apetita, a ne potrebe.

A kada se sve to spoji s političkim odnosima i javnim pojavljivanjima predsjednika FIFA-e sa svjetskim liderima, fudbal počinje nestajati iz centra priče.

Šta je zapravo izgubljeno?

I upravo je to možda ono što je najviše uništeno.

Ne kvalitet Mundijala.

Ne interesovanje publike.

Ne čak ni sama FIFA.

Uništena je ideja da je Svjetsko prvenstvo iznad svega toga.

Mundijal je decenijama bio jedan od rijetkih događaja koji je uspijevao nadživjeti politiku, predsjednike, vlade i komercijalne interese.

Ljudi su se svađali oko fudbala, sudija i rezultata.

Sada se sve češće raspravlja o tome ko kontroliše turnir, ko ima politički utjecaj na FIFA-u, kome pripada novac i ko će odlučivati o budućnosti reprezentativnog fudbala.

FIFA još nije pred raspadom.

Infantino još nije smijenjen.

UEFA još nije napravila paralelni Mundijal.

Ali nešto se već promijenilo.

Nestao je osjećaj da je FIFA nedodirljiva.

Prvi put se ozbiljno govori o bojkotu Svjetskog prvenstva. Otvoreno se razmatra mogućnost alternativnog globalnog takmičenja, a najveća fudbalska organizacija na svijetu suočava se sa scenarijem u kojem njen najvažniji partner – UEFA – razmišlja kako napraviti međunarodni fudbal bez nje.

Ako jednog dana zaista dođe do paralelnog Mundijala, historija neće pamtiti samo odluku UEFA-e da ga napravi.

Pamtit će se i sve ono što je tome prethodilo.

A u centru svega bit će Gianni Infantino.

Čovjek koji je trebao biti čuvar jedinstva svjetskog fudbala možda će na kraju ostati upamćen kao predsjednik FIFA-e za čijeg je mandata postalo moguće zamisliti svijet u kojem se najveći fudbalski turnir igra bez FIFA-e.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad