Papa Franjo: U duši sam gradski čovjek

[caption id="attachment_33932" align="alignnone" width="750"]

Na pitanje zašto uvijek traži da ljudi mole za njega, jednostavno odgovara da mu molitve trebaju i jer ga molitve naroda podržavaju. Govoreći o svojem „magnetizmu“ kojim privlači narod, skromno priznaje: „Ne znam točno zašto se to zbiva“, i dodaje kako se čini da ljudi razumiju što želi reći. „Pokušavam biti konkretan“ – rekao je, napominjući da se dobro osjeća među narodom, kao da je njegov život „srastao“ s njim i da „psihološki ne može živjeti“ bez ljudi.

Sveti je Otac priznao da mu nedostaje mogućnost izaći i „prošetati ulicom“ ili pak „otići na pizzu“ jer ''kako je u šali rekao'' „nije isto naručiti pizzu“ u Vatikan i izaći u pizzeriju.

Za sebe je kazao da je uvijek bio „pješak“, hodao je ili se koristio javnim prijevozom. „Grad me zanosi, u duši sam gradski čovjek“ istaknuo je.

Govoreći pak o protokolu, priznao je da ga prati glas „nediscipliniranosti“ jer „ne slijedi previše protokol i „drži ga hladnim“. Međutim – rekao je – kad se radi o službenim stvarima, potpuno mu se posvećuje. 

Upitan može li mirno spavati sa svim brigama na srcu, Papa je odgovorio da ima „tako dubok san“ da jednostavno „otiđe u krevet i zaspi“. „Spavam šest sati“ – pojasnio je. „Obično u 9 idem u sobu i čitam do otprilike 10 sati“, a kad mu se – kako je rekao oči počnu sklapati, gasi svjetlo. „Spavam do 4, kad se sam probudim; to je moj biološki sat“. Međutim, kazao je, Potrebna mi je siesta, odnosno, popodnevni odmor. Moram spavati 40 minuta do sat. Dane kad si siestu ne može priuštiti teže podnosi.

Papa je u razgovoru priznao da je plakao kad je razmišljao o ljudskim dramama, osobito o sudbini „Rohingya naroda“ i „bolesne djece“. „Kad to vidim“, rekao je Papa „pitam Gospodina: 'Zašto oni, a ne ja?'“ Isto tako, govoreći o zatvorenicima, rekao je da se gane posjećujući ih u zatvoru, jer u tom trenutku razmišlja kako nitko ne može biti siguran da nikada neće počiniti neki zločin i završiti u zatvoru.

Osim toga, Papa se pita zašto oni nisu imali prigodu koju je imao on da ne učini neko djelo zbog kojeg bi završio u zatvoru. Premda je par puta bio na rubu, spriječio se da ne zaplače u javnosti.

Atentata se Papa ne boji, osjeća se „u Božjim rukama“, premda je ponovio da se boji „fizičke boli“. „Nije kao da se bojim injekcije, ali radije ne bih imao problema s fizičkom boli“, rekao je. Govoreći pak o pritiscima rada, potvrdio je da ga zamara intenzitet posla.

Također postoje i problemi s medijima. Kako je rekao  „uzmu jednu riječ i izvade je iz konteksta“, što može biti i opasno.

Na primjedbu da ga nazivaju Papa siromaha, istaknuo je da je siromaštvo u središtu evanđelja; prema njegovim riječima, „ako maknete siromaštvo iz evanđelja, ništa se neće razumjeti“.

Kao najteža zla svijeta istaknuo je pak „siromaštvo, korupciju i trgovinu ljudima“ te napomenuo da „iskorjenjivanje siromaštva“ možda jeste „utopija“, ali da nas utopije nose naprijed. Istaknuo je tri stvari kojih se trebamo držati kad se suočimo s problemima: „pamćenje, sposobnost vidjeti sadašnjost i utopijska vizija za budućnost“. Na zadnje pitanje, kako bi volio ostati zapamćen, papa Franjo jednostavno odgovara: „Kao osoba koja se zalagala za dobro; nemam drugih pretenzija“.