Situacija na Bliskom istoku i dalje je kritična, a broj žrtava raste iz sata u sat. U Pojasu Gaze, čije stanovništvo se suočava s katastrofom - bez struje, vode, hrane, goriva, medicinskih potrepština, malo je ili nikako onih mjesta koji se smatraju iole sigurnim. Nakon najave Izraela da planira novi napad na sjeverni dio Gaze u ratu s Hamasom, stanovništvo iz ovog dijela pojasa pohrlilo je na jug tražeći spas - mahom u gradu Khan Younis, čiji se broj stanovnika preko noći udvostručio. Dopisnik BBC-ja Rushdi Abu Alouf, koji je utočište sa svojom porodicom potražio upravo u tom gradu, opisao je dramatičnu situaciju u Khan Younisu. "Izvještavao sam o četiri rata ovdje u Gazi, mom domu. Nikad prije nisam vidio ovako nešto".

Stotine hiljada osoba izbjeglo je u Khan Younis sa sjevera na onome što ih je moglo nositi – automobilima ako je bilo goriva, konjima i kolima ako se moglo pronaći, vlastitim nogama ako nije bilo druge mogućnosti. A ono što su zatekli bio je grad na koljenima, loše pripremljen da se broj stanovnika doslovno udvostruči preko noći, piše Alouf.

“Svaka soba, svaki prolaz, svaka ulica puna je muškaraca, žena i mladih. I nemaju kuda”.

Pozivajući se na zvanične podatke Hamasa, 400.000 od 1,1 miliona ljudi koji sjever Gaze nazivaju domom uputilo se prema jugu cestom Salah al-Din u posljednjih 48 sati, nakon izraelske naredbe da odu.

“Među njima sam bio i ja, supruga i troje djece, i hrane dovoljno za dva dana. Za mnoge, prijetnja od izraelskih bombi i nadolazeće invazije – koja dolazi nakon što su naoružani napadači iz Gaze ubili 1300 osoba u Izraelu – poništava Hamasovu naredbu da ostanu na mjestu“.

Ali, nastavlja, na ovom uskom pojasu zemlje, blokiranom sa svih strana i odsječenom od ostatka svijeta, mogućnosti gdje će neko završiti su ograničene i sigurnost nikada nije zagarantovana.

“I tako se gomila stanovnika Gaze, od kojih su mnogi već napustili domove usljed bombardiranja, svi izgubljeni, svi uplašeni, ne znajući šta slijedi, okupila ovdje. Ovaj grad, u kojem inače živi 400.000 stanovnika, preko noći je narastao na više od milion. Kao i sa sjevera, došli su i s istoka koji je u ratu 2014. užasno stradao. Svaki od njih treba sklonište i hranu, a niko ne zna koliko dugo“.

Totalni raspad

Alouf upozorava kako ionako oskudni resursi brzo ponestaju. Radi se o  gradu koji je već bio iscrpljen, čija glavna bolnica, ionako siromašna osnovnim potrepštinama, nije primala samo bolesne i ranjene sa sjevera – sada je postala utočište.

“Izbjeglice se nižu hodnicima dok medicinski radnici pomažu novopridošlim ranjenima od izraelskih bombi. Žamor glasova koji nadglasavaju jedni druge ispunjavaju prostor. Ne možete kriviti ljude što dolaze ovamo. Bolnice su među najsigurnijim mjestima za vrijeme rata, zaštićene međunarodnim pravom. Po nekim mjerilima ovi su ljudi možda i sretnici, barem za sada“.

Ipak, doktori kažu da nemaju gotovo ništa za dati novim žrtvama – voda je za pacijente racionirana na 300 ml dnevno, a izbjeglice ne dobivaju ništa.

Kako pojašnjava Alouf, mnogi su u Khan Younisu u početku živjeli u skučenim uslovima, a sada su obraz uz obraz jedni drugima.

“Vidio sam male stanove, koji su već smjestili više nego što su mogli udobno primiti, kako postaju “domovi” za 50 ili 60 osoba – niko ne može ovako dugo živjeti. Moja porodica sada dijeli dom s još četiri osobe u stanu s dvije male spavaće sobe. Za nas postoji par metara ličnog prostora. Smatram nas među sretnicima“.

Kao u bolnicama, škole širom grada, također “sigurne” od rata, pune su porodica, kako ističe, možda desetina hiljada, ali niko ne zna tačan broj.

A, kada više ni tu nema mjesta – a nema ga – mnogi neizbježno izlaze na ulice, ispunjavaju prolaze i podvožnjake, žive i spavaju u prljavštini, prašini, ruševinama, čekajući nešto bolje što bi moglo stići – nikad.

“Malo je hrane, malo goriva. U trgovinama nema vode. Vodene stanice su najbolja nada. To je katastrofalna situacija“.

Ali ni ovaj grad nije siguran i bombardiranje je redovno, kako tvrdi Alouf, opisujući kako su srušene zgrade i hrpe ruševina zatrpale ulice.

“Čuo sam ispaljivanje raketa iz blizine bolnice, dok Hamas nastavlja s napadima unutar Izraela. To je otvoreni poziv na odmazdu. Zujanje izraelskih bespilotnih letjelica koje traže svoju sljedeću metu stalno je prisutno. I bombe padaju, i zgrade se ruše, a mrtvačnice i bolnice se pune s još više ljudi“.

‘Izvještavao sam o četiri rata u Gazi, nikad prije nisam vidio ovako nešto’

On upozorava da stanovnici ovog malenog i prenapučenog grada više ne mogu ovako živjeti, a invazija tek treba započeti.

“Izvještavao sam o četiri rata ovdje u Gazi, mom domu. Nikad prije nisam vidio ovako nešto. Koliko god loši bili prijašnji ratovi, nikada nisam vidio da ljudi gladuju ili umiru od žeđi na ovom mjestu. Ovo je sada realna mogućnost“.

Jedina slamka spasa je ujedno i nemoguća opcija.

A to je prijelaz Rafah u Egipat koji je zatvoren, jer Kairo zna da bi njegovo otvaranje značilo novu humanitarnu katastrofu, dodaje.

“Sada postoji milion izbjeglica iz Gaze koji čekaju 20 km od Rafaha. Kad bi prijelaz bio otvoren, nastao bi haos. Istu sam stvar vidio 2014., kada su hiljade pokušale pobjeći od rata. Ovaj put bi bilo puno, puno gore. To je ono čega se Egipat boji“.

Na kraju zaključuje da su katastrofa i haos svakako neizbježni uz poplavu stanovništva koje hrli ka granici.