Od 1996. godine, rat u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo odnio je milione života. Ponavljano nasilje često se opisuje kao puki nusproizvod regionalne nestabilnosti ili se olako odbacuje kao “etnički sukob”, čak i od strane starijih afričkih državnika. Međutim, kako piše Foreign Policy, takve karakterizacije propuštaju ključnu istinu: dugoročnu i namjernu strategiju Ruande da održi svog susjeda bogatog resursima u stalnoj slabosti.
Već skoro tri decenije, ruandski autokrata Paul Kagame vješto igra dvostruku igru: predstavlja svoj režim svijetu—posebno zapadnim donatorima i institucijama—kao primjer razvoja i stabilnosti, dok istovremeno sistematski podriva stabilnost i teritorijalni integritet Konga, svog zapadnog susjeda, navodi Foreign Policy.
Mnogi posmatrači i akademici navode loše upravljanje i duboko ukorijenjenu korupciju u Kongu kao osnovne uzroke haosa, kako u prošlosti, tako i danas. Međutim, takvo tumačenje pokriva samo dio priče i zanemaruje mračniju realnost: Ruanda je efektivno imala pravo veta nad kongolskim rukovodstvom još od 1997. godine, kada je ruandsko vodstvo pomoglo u postavljanju Laurenta Kabile na mjesto predsjednika Konga.
Nakon nekoliko godina opiranja rastućem uticaju Ruande, Kabila je ubijen 2001. godine u atentatu koji i dalje ostaje obavijen velom misterije i zavjere. Njegov sin Joseph ga je naslijedio, ponovo uspostavivši bliske odnose s Kigaliem. Ovaj obrazac uticaja dostigao je nove visine 2018. godine, kada je opozicioni lider Martin Fayulu izgubio već osiguranu izbornu pobjedu u korist sadašnjeg predsjednika Konga, Felixa Tshisekedija, kroz tajni dogovor koji je Ruanda, tada predsjedavajuća Afričke unije, pomogla da se legitimizuje.
Kontrola nad kongolskim rukovodstvom samo je dio šire strategije Ruande, za koju se široko vjeruje da uključuje stvaranje, naoružavanje, finansiranje i usmjeravanje pobunjeničkih grupa u istočnom Kongu, među kojima je najistaknutiji Pokret 23. mart (M23). Ova grupa je ponovo zauzela grad Gomu krajem januara, očigledno s ambicijama da “maršira na Kinšasu”.
Ruanda rutinski negira bilo kakve direktne veze s M23. Početkom februara, Kagame je za CNN izjavio: “Mnogo je stvari koje ne znam”, uključujući da li su ruandske snage trenutno prisutne u Demokratskoj Republici Kongo.
Međutim, višestrage istrage i nezavisni izvještaji ukazuju na dugogodišnju i neugodnu istinu: ruandske snage podržavaju M23 i direktno su uključene u borbe u Gomi.
Kada se međunarodni pritisak poveća—kao što je bio slučaj 2012. godine, kada je M23 prvi put preuzeo kontrolu nad kongolskim gradovima—ove grupe se obično “integrišu” u vojsku Konga, da bi se kasnije ponovo odvojile pod novim imenima i zastavama. To je začarani krug. Pobunjenici M23, koji trenutno destabilizuju regiju i navodno ostavljaju hiljade leševa, među kojima su mnogi civili, predstavljaju samo najnoviju verziju ove dobro poznate taktike.
Istinski motivi
Zašto Ruanda, zemlja manja od američke savezne države Maryland, vodi tako agresivnu politiku prema susjedu koji je skoro 90 puta veći? Ako uzmemo nedavne izjave iz Kigalija zdravo za gotovo, razlog je taj što istočni Kongo pruža utočište Oružanim snagama za oslobođenje Ruande (FDLR), naoružanoj grupi Huta koju su osnovali vođe genocida u Ruandi 1994. godine.
Međutim, ako se situacija sagleda dublje, ovaj izgovor gubi kontekst i ne opravdava decenijsku agresiju ruandske vlade preko kongolske granice. To je samonametnuti proročanski narativ osmišljena kako bi opravdali užase koji se rutinski dešavaju u istočnom Kongu i kako bi Kigali obezbijedio međunarodnu legitimnost za teritorijalnu ekspanziju.
Drugim riječima, FDLR—koji je danas uglavnom relikt prošlosti i sastavljen od starijih, loše opremljenih ljudi—relevantan je samo onoliko koliko je Kigaliu potreban za propagandne svrhe.
Istinski motivi Ruande leže pod zemljom. Kongo posjeduje ogromne rezerve ključnih minerala poput kobalta, koltana i zlata—istih onih resursa koji su neophodni za globalnu tehnološku industriju.
Nedavni izvještaji američkog Ministarstva finansija procjenjuju da se 90% zlata iz Konga ilegalno krijumčari preko Ruande i njenog autokratskog susjeda, Ugande. Prema podacima Kongoanske istraživačke grupe, krijumčareno kongolsko zlato činilo je 1% ruandskog izvoza 2014. godine, ali je taj broj skočio na nevjerovatnih 47% do 2020. godine. Podaci američkog Geološkog zavoda pokazuju da je izvoz koltana iz Ruande porastao za 50% između 2022. i 2023. godine; stručnjaci koji su razgovarali za BBC tvrde da ta proizvodnja nikako nije mogla poticati isključivo iz Ruande.
Zatvaranje očiju
Svjetske sile su uglavnom zatvarale oči pred pljačkom Ruande. Od 2000. do 2020. godine, ukupna pomoć i razvojna sredstva za zemlju porasli su za više od 400%, prema podacima Svjetske banke. Sjedinjene Američke Države su posebno pružile stotine miliona dolara bilateralne pomoći u posljednjih nekoliko godina, iako su ti podaci sada izbrisani s web stranice nedavno rasformirane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Ove strane investicije, koje čine značajan dio ruandskog državnog budžeta—oko 40% posljednjih godina—ojačale su diktatora koji djeluje s nemilosrdnom nekažnjivošću, kako kod kuće, tako i u inostranstvu.
Ruandska strategija ide i dalje od krađe resursa. Neprestanim upadima i izazivanjem haosa u istočnom Kongu—i osiguravanjem poslušnog rukovodstva u Kinšasi—Kagame osigurava da njegov ogromni susjed ne razvije institucionalnu snagu potrebnu da ospori njegove regionalne ambicije. Svaki put kada Kongo pokuša reformisati svoju vojsku ili izabrati nezavisno rukovodstvo, Ruanda koristi mrežu uticaja—od pobunjeničkih posrednika poput M23 do svoje političke moći u Afričkoj uniji—kako bi sabotirala te domaće inicijative.
Odgovor međunarodne zajednice bio je, u najboljem slučaju, mlak. To je zato što je Ruanda vješto iskoristila prisutni zapadni osjećaj krivice zbog neuspjeha u sprečavanju genocida 1994. godine, koristeći ga kao štit od kritika i pozicionirajući se kao nezamjenjiv partner u mirovnim misijama širom Afrike. U međuvremenu, ruandski pobunjenici M23—prema izvještajima organizacija za ljudska prava—pucaju i ubijaju mirovne snage u istočnom Kongu.
Kongo hitno treba legitimno rukovodstvo i vojnu reformu. No, jednako važno je da zemlja dobije istinske međunarodne partnere koji će davati prioritet dugoročnoj stabilnosti nad udovoljavanjem Kagameovom pažljivo prikrivenom diktatorstvu.
“Dok međunarodna zajednica ne prepozna bezobzirno uplitanje Ruande u Kongo i nasilje te ljudsku patnju koju je izazvala, trajni mir će zauvijek ostati nedostižan—ne samo u Kongu, već i u cijeloj centralnoj Africi. Kagame je piroman koji se predstavlja kao vatrogasac. I ova farsa konačno mora biti razotkrivena. Narodi Konga i Ruande žele živjeti u miru jedni s drugima. Sebične ambicije zabludjelih vođa ne bi smjele spriječiti ostvarenje te stvarnosti”, piše Foreign Policy.
“Od koltana koji se koristi za sklapanje naših mobilnih telefona do budućnosti energetske tranzicije, svijet i buduće generacije imaju stvarni interes u miru i stabilnosti Konga. Vrijeme je da prestanemo odbacivati smrtonosno nasilje u istočnom Kongu kao neizbježan nusproizvod nestabilnosti i da počnemo direktno osporavati njegovog glavnog arhitektu”, dodaje se u analizi.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare