Specijalni dopisnik BBC-ja: Kako sam upoznao Mladića, "Krvnika Bosne"

Komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, prozvan „Krvnikom Bosne“ zbog svojih postupaka tokom ratova na Balkanu 1990-ih, preminuo je u zatvoru.
Specijalni dopisnik BBC-ja Allan Little izvještavao je tokom cijelog raspada bivše Jugoslavije, a Mladića je upoznao u prvim mjesecima rata u Bosni i Hercegovini.
Noću su se širom krajolika mogli vidjeti požari etničkog čišćenja. Plamen je bio jedino svjetlo pod noćnim nebom, a crna dolina presijavala se u sitnim narandžastim odsjajima.
Mogli ste gledati muškarce iz našeg sela kako se nečujno kreću kroz sjene svojih kuća, svaki naoružan nekim prastarim oružjem sačuvanim iz davnih ratova koje se, poput strahova, sumnji i nepovjerenja, prenosilo s generacije na generaciju.
Jednog jutra gledao sam kolonu muškaraca i žena kako izlazi iz šume. Dva dana ranije protjerani su iz svojih domova i pobjegli su noseći sa sobom samo ono što su mogli ponijeti.
Većina je išla pješice. Neki su bili nagurani na stare poljoprivredne prikolice koje su vukli magarci. Bilo ih je možda 40.000. Njihov rodni grad pao je nakon iznenadnog napredovanja srpskih snaga.
Među njima je bio jedan čovjek koji je djelovao kao da će se svakog trenutka srušiti. Zaustavio se da razgovara s nama.
Cijeli grad je pobjegao, rekao je. Tokom dugog puta prema sigurnosti razdvojio se od supruge i sada je strahovao da ona nije uspjela stići. Njegova blijeda, gotovo prozirno bijela koža bila je zategnuta preko kostiju lica poput pergamenta. Čelo mu je bilo modro nakon pada.
Pitao sam ga koliko ima godina. Rekao je da ima 80.
„Mogu li vas pitati“, rekao sam, „jeste li Hrvat ili Musliman?“
Sjećanje na to pitanje i danas me ispunjava stidom dok u mislima čujem njegov odgovor kako odjekuje kroz godine.
„Ja sam“, rekao je, „muzičar.“
Naše praktične etničke etikete svodile su ih na Srbe, Hrvate i Muslimane. Ali oni su bili i muzičari, naučnici, ljekari, vodoinstalateri, poljoprivrednici, majke i očevi, braća i sestre, a vrlo često i djeca.
Dvije žene na Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari, posvećenom žrtvama masakra u Srebrenici 1995. godine.
Mladića sam upoznao tokom tog prvog vrelog ljeta rata u Bosni. Bili smo u kasarni Lukavica, na južnom rubu Sarajeva. Kasarna je bila prepuna oružja i paravojnih formacija koje su se razmetljivo i prijeteći kretale unaokolo.
Kalašnjikov ste mogli kupiti za 200 dolara, ručnu bombu za samo jedan dolar — istu cijenu, uskoro ću saznati, koliko je koštalo jedno svježe jaje u opkoljenom gradu.
Pružio sam mu ruku, a on ju je čvrsto uhvatio i povukao me bliže sebi. Rekao mi je da se upravo vratio s linije fronta u centru Sarajeva i vidio sam da ga je blizina borbi dovela u stanje gotovo euforičnog uzbuđenja.
Držao me je za ruku nekoliko minuta, gledao pravo u oči i govorio da je veliki branilac bratstva i jedinstva u bivšoj Jugoslaviji te da sanja o svijetu u kojem neće biti oružja ni rata. Već tada mi je djelovao fanatično — i opasno fanatično.
Tokom godina koje su uslijedile, snage pod njegovom komandom počinile su najteže ratne zločine na evropskom tlu od vremena nacista. U ratni rječnik uvele su sumorni novi eufemizam — etničko čišćenje. Počinile su masovna ubistva, istrebljenje, masovna silovanja i prisilna protjerivanja. Palile su selo za selom, sve u ime stvaranja etnički čiste srpske teritorije u Hrvatskoj i Srbiji. Na kraju su, u Srebrenici, počinile genocid.
Dva dana nakon što sam upoznao starog muzičara na tom vlažnom, blatnjavom putu, i sam sam, na ličan i — u tom trenutku — razoran način, bio uvučen u strasti tog rata.
Mog snimatelja Tihomira Tunukovića, čovjeka kojeg sam poznavao i s kojim sam radio prethodnih 18 mjeseci, ubio je srpski vojnik s položaja na uzvišenju iznad ceste kojom se vozio. Tog jutra smo se ranije rastali. Imao je 25 godina, bio je talentovan i ambiciozan mladi filmski autor iz Zagreba.
Njegovo tijelo odvezli smo nazad neravnim planinskim putevima prema obalnom gradu Splitu. Na njegovoj sahrani bili smo slomljeni od tuge. Taj osjećaj gubitka povezao nas je s emocijama koje su pokretale rat — porivom za osvetom i protiv-osvetom — koje su bile tako snažno prisutne u svemu čemu smo svjedočili.
General Mladić nije povukao obarač, ali je njegova komanda stvorila atmosferu u kojoj je samovolja bila gotovo potpuno dopuštena, a koja je desetine hiljada ljudi koštala života.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare