Jasmina Hostert u Njemačku je došla sa deset godina, nakon što je 1993. u Sarajevu izgubila ruku. Zbog toga što joj se rana inficirala, trebala joj je pomoć van grada koji je u to vrijeme bio izložen svakodnevnom granatiranju. U Bon je stigla sa ocem, a početak je bio, kako kaže, jako težak.

“Bez znanja jezika, bez nekih kontakata, kao mnogim izbjeglicama danas, a i tada, devedesetih godina, nismo znali kako će život da ide dalje, da li ćemo ostati u Njemačkoj ili ne. Mislim da je jako pozitivno bilo što sam kao dijete vrlo brzo krenula u školu”, kaže.

Škola i poznanstva sa vršnjacima su Jasmini Hostert pomogli da se brzo integriše u njemačko društvo. No, problem je predstavljalo dobijanje državljanstva.

Više od deceniju je trajala njena borba da postane državljanka Njemačke.

“U tim godinama kada se dosta Bosanaca vraćalo ili migriralo dalje, izašao je zakon da osobe koje su traumatizirane mogu da ostanu. Ja, tada kao maloljetna i ostala bez ruke, koristila sam taj zakon, mada je i to bilo teško. Morala sam da idem kod doktora, oni su morali da pišu ateste. Sve mi je to bilo šokantno, jer, na kraju krajeva, ostala sam bez ruke koja neće ponovo narasti”, priča ona.

Završila je političke nauke. Ova oblast joj je, kako kaže, bila više nametnuta, jer je morala poznavati zakone kako bi dobila papire za stalni boravak.

“Morala sam kao dijete, dok su se drugi igrali, sjediti i čitati članke i znati, kada izađe novi zakon, šta to znači za mene i moj život. Vrlo rano sam vidjela da ta politika ima veze sa mojim životom”, prisjeća se.

Više pročitajte na portalu Radija Slobodna Evropa.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.