Safer Musić, jedna je od 68 žrtava masakra na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, kada je minobacačka granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) u okolini grada, pala na pijacu.
Tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine Safer Musić je trgovao sitnim stvarima na sarajevskoj pijaci kako bi prehranio sebe i porodicu, a njegov stol na pijaci nalazio se samo par koraka od mjesta u koje je pogodio projektil.
Saferov brat Salem Musić (82), koji danas živi u Sarajevu, za Anadoliju se prisjetio nemilog događaja te kobne subote, 5. februara 1994. godine. Ispričao je kako je izgubio brata.
Salem je u tom periodu radio u humanitarnoj organizaciji “Graditelji bez granica” te, kako kaže, po završetku svojih obaveza svaki dan u 12 sati navraćao je na pijacu kako bi vidio brata, koji je na Markalama prodavao sitne dijelove za plin i vodovod.
“Jedino subotom se nismo sastajali, jer sam u neposrednoj blizini subotom u to vrijeme imao redovno okupljanje sa prijateljima gdje smo razgovarali o svoj situaciji. Ostalih dana smo se uvijek u isto vrijeme sastajali”, priča Musić.
Podsjeća kako je granata pala oko 12 sati i s obzirom na to da je bila subota, umjesto što je navratio do brata, Salem je u to vrijeme bio kod prijatelja u neposrednoj blizini, 100-njak metara zračne linije od pijace.
“Da sam tog dana nakratko svratio do njega, obojica bismo stradali. Tog dana, čekali smo ga kod kuće više sati, ali on se nije pojavio. Kasnije smo ga pronašli u bolnici”, rekao je Musić.
Pokazujući mjesto na kojem se nalazio pijačni stol njegovog brata, Musić za brata kaže kako je bio drag i omiljen u društvu.
Kaže, iako je prošlo više od 20 godina od njegove smrti, brat se ne može zaboraviti. Kroz suze dodaje da život ide dalje i “s tim se moramo pomiriti”.
“Sjećanje na njega, ipak, ne blijedi”, kaže Salem Musić.
Iza Safera ostala je njegova supruga Emina Musić sa dvoje djece. Kaže kako je iza sebe ostavila 20 vrlo teških godina bez muža, no, dodaje, da čovjek ipak mora da se bori i živi. Emina je znala da se njen muž nalazi na pijaci u trenutku kada su Markale granatirane. Ipak, izvjesno vrijeme nije znala šta je s njim.
“Ja sam baš pravila pitu i vidjela sam jednog njegovog prijatelja s kojim je zajedno radio, ali on taj dan nije otišao na pijacu. Saferova sudbina je bila da taj dan bude na pijaci i da nastrada”, priča 82-godišnja Emina Musić.
Nakon što je na Markalama zadobio teške povrede, Safer je ubrzo deportovan u Njemačku gdje je imao nekoliko operacija. Emina je uz supruga bila sve do njegove smrti.
“Bila sam uz njega do samog kraja posljednje operacije. Imao je više operacija i više jednostavno nije mogao izdržati, jednostavno, sve je otkazalo. On je ostao bez noge, ali poslije operacija bilo mu je bolje. Bio je u bolnici i umro je baš u vrijeme kada mu je bila gotova proteza”, kaže Emina.
Safer Musić umro je u junu 1994. godine, u 61. godini, i zbog ratne situacije u BiH, ukopan je u Njemačkoj.
Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine između 12,10 i 12,20 sati, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići pao na prepunu gradsku pijacu. Od granate je poginulo 68, a ranjena su 144 građanina Sarajeva.
Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995. Drugi masakr na pijaci Markale se dogodio 28. augusta, 1995. godine, a ubijeno je 37 ljudi, dok je ranjeno 90.
