"Čuli smo lomljenje bukve, a onda je počela huka, ubijeno je hiljadu ljudi za nekoliko sati": Osman Salkić o proboju kroz šumu smrti

Salkić je ispričao da je rođen u Joševi kod Srebrenice te da ga je pad Srebrenice zatekao u samom gradu.

"Uoči samog pada Srebrenice veliki broj izbjeglica iz okolnih sela, Pusmuća, Zabojine, Stupina i drugih mjesta, sklonio se oko moje kuće. Tog dana čekali smo šta će se desiti, hoće li grad zaista pasti ili ćemo ga uspjeti odbraniti", rekao je.

"Garantovali su nam NATO bombardovanje, ali smo prevareni"

Prisjećajući se tih dana, Salkić kaže da je među ljudima postojala nada da će uslijediti obećana intervencija.

"Nama je garantovano da će biti NATO bombardovanje. Međutim, tog dana budemo isfolirani. Prije toga smo bili razoružani, izgubili ratnu naviku i mnogo toga još. Nismo bili organizovani 1995. godine da pružimo adekvatan otpor. Jednostavno smo prevareni i donesena je odluka da krenemo prema slobodnoj teritoriji, prema Tuzli", ispričao je.

Kaže da je prva velika greška bila što kolona nije odmah nastavila put.

"Prvu noć proveli smo na Šušnjarima. Nismo krenuli odmah i 12. jula ujutro bili smo locirani na Buljimu. Od Buljima pa sve do Nezuka bili smo proganjani", rekao je.

Dodaje da se razmjere onoga što su ljudi tada proživjeli ne mogu opisati u nekoliko rečenica.

"Ne može riječima i u kratkom intervjuu neko opisati stradanje i sve ono što smo proživjeli. Danas je najlakše uzeti izvještaje sudskih istražitelja i govoriti na osnovu dokumentacije. Ja vam ovo pričam iz emocije, iz onoga što sam doživio i što se meni dešavalo", kazao je.

"Komandir mi je rekao da krenem ranije s ocem"

Na lokalitet Bukve stigao je drugog dana proboja, oko četiri sata ujutro.

"Sa mnom je bio moj otac. Imao je tada 56 godina i bilo mu je teško pratiti tempo. Sa nama su bila i moja dva amidžića, Rifet i Nusret, koji danas više nisu živi", rekao je.

Prisjetio se da su mu tada govorili kako su drugi već mnogo ranije stigli na to područje.

"Donijeli su ocu vode i pitali ga: 'Gdje ste vi dosad? Mi smo još prije dvanaest sati bili ovdje.' Međutim, čekalo se da se prikupi kolona i da se formiramo", ispričao je.

Kaže da ga osjećaj neizvjesnosti nije napuštao.

"Moja četa je sišla u Konjević Polje da obezbjeđuje asfalt. Komandir čete me poznavao i rekao mi je: 'Hajde ti, Osmane, idi malo ranije sa ocem jer on ne može trčati s nama. Mi ćemo vas stići.'"

Upravo će se ta odluka pokazati presudnom.

"Rekli su mi: 'Dolje je zasjeda, krećemo pa šta nam Bog da'"

Salkić kaže da je, čekajući nastavak puta, dobio upozorenje.

"Jedan drug mi je rekao: 'Hajde gore, Osmane.' Pitao sam šta je, a on mi kaže: 'Dolje je zasjeda. Mi ćemo sad krenuti, pa šta nam Bog da.'"

Prisjeća se da tada niko nije postavljao pitanja.

"Nismo pitali ko je gdje, koga ima. Oko nas je bilo mnogo svijeta."

Nekoliko trenutaka kasnije počeo je napad.

"Čuli smo iza sebe lomljenje bukve, a onda je počela pucnjava sa svih strana."

Na tom mjestu, kaže, za nekoliko sati ubijene su stotine ljudi.

"Na ovom lokalitetu dokumentovano je da su haški istražitelji ekshumirali oko 820 tijela, a naši koji rade identifikacije pronašli su još oko 120. To znači da je oko hiljadu ljudi na ovom lokalitetu ubijeno u svega nekoliko sati. To je bilo 12. jula", rekao je.

"To nije bila obična pucnjava"

Na pitanje reportera N1 šta je tada vidio, Salkić kaže da se pojedini trenuci ne mogu opisati.

"To nije bio običan pucanj. To je bila huka. Jednostavno ne možete opisati taj trenutak. Čujete pucnjavu sa svih strana, a ne vidite ništa."

Prisjetio se da je vegetacija tada bila toliko gusta da su se ljudi jedva kretali.

"Evo vidite ovu paprat danas. Tada je bila veća od nas. Kada uđete u nju, samo pratite trag ljudi koji su prošli prije vas. To je jedini način da znate kojim putem trebate ići", rekao je.

Put prema slobodnoj teritoriji

Nakon što je prošao taj dio puta, nastavio je prema rijeci Jadru.

"Poslije akšama, između akšama i jacije, kada je već počeo padati mrak, prešli smo rijeku Jadar. Do Udrča smo stigli, ni sam ne znam kako. Ne poznajete teren, ne znate kuda idete."

Na Udrču su čekali nastavak kretanja kolone.

"U jutarnjim satima čekali smo do poslijepodneva da kolona krene. Neki su pokušavali spavati, neki odmarati, ali to nije bilo pravo spavanje, nego samo pokušaj da skupite malo snage", rekao je.

Tada je sreo poznanika iz ratnih dana.

"Vidio me jedan čovjek kojeg sam upoznao tokom rata i pitao: 'Šta je, Osmane?' Rekao sam mu da nemam više s kim ići, da su moji otišli i da tražim nekoga kome ću se pridružiti."

Pozvao ga je da nastavi put s njima.

"'Hajde ovdje sa nama', rekao mi je. Tako sam nastavio s brigadom iz Konjević Polja i ljudima koje sam poznavao iz rata."

Na kraju kaže da je imao sreću koju mnogi nisu.

"Imao sam sreće da, hvala Bogu, pređem i da vam danas mogu ispričati ovu priču", zaključio je Salkić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad