Kamenica: Svakom tekstu prilazila sam kao da je prvi, posljednji ili najvažniji

Vijesti 19. feb 202107:28 > 22. feb 2021 21:097 komentara
Izvor: N1

Novinarku Edinu Kamenicu, složit će se medijski radnici, ali i njeni čitatelji, nije jednostavno predstaviti - koliko god se naizgled činilo da jeste. O njoj najviše govore i svjedoče njeni tekstovi u koje je utkivala vlastiti stil. Jednostavan, shvatljiv, prirodan, najprirodniji, kojeg će svi razumjeti.

Rođena je 1956. godine u Sarajevu, a u trećoj njenoj godini Oslobođenje je objavilo tekst potpisan inicijalima D. S, u kojem se govorilo o dječijoj predstavi odigranoj u Društvenom domu na Širokači, na kojoj su nastupila djeca iz zabavišta koje je vodila “teta Igbala”. Tekst je dijelom govorio i djevojčici obučenoj u crveno, koja je iznenada istrčala iz publike na binu i recitovala s drugom djecom. Ta djevojčica je bila Edina, a tekst, kojeg su roditelji bili izgubili, pronašla je, priča za N1, 50-ak godina kasnije, radeći na pripremi obilježavanja 25.000 broja Oslobođenja, novine koju je njen otac, radnik u Energoinvestu, svaki dan donosio kući, a ona “čitala” i učila slova iz nje.

“Sjećam se iz tog vremena i Svijeta. I imena jednog novinara, Tihomira Lešića. Kada bi me neko pitao šta čitam, odgovarala sam ‘Tihomira Lešića’, a pojma nisam imala ko je on, još manje to da je bio vrsni reporter. Puno godina kasnije, u ratu, kada bih donijela novine kući, moj mali bratić Zlatan bi ih uzeo i čitao. Ako bi ga neko pitao šta čita, očekivao bi da on kaže tetkino ime, ali ne – Zlatan bi rekao: ‘Čitam Edina Krehića’, moga tada mladog kolegu, koji danas već iza sebe ima i nekoliko knjiga”, govori Edina, koja je u šestom razredu osnovne škole, kao član Dječije dramske grupe Radio Sarajeva, skoro svaki dan dolazila u zgradu Radio stanice u Ulici Danijela Ozme i jednom, vraćajući se kući, rekla samoj sebi: bit ću novinar.

“Možda je teško u to povjerovati, ali još se sjećam tog trenutka. Nikada poslije nisam došla u dilemu”, kaže, ne krijući sigurnost u sebe.

N1/Intervju s Goranom Bregovićem, kojeg je radila s Nadjom Maričić, i kojeg su prenijeli svi mediji u bivšoj Jugoslaviji

 

Na prvoj godini studija Žurnalistike, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, mislila je da će biti radionovinarka. Profesorica Emina Topić tada joj je rekla da njen glas nije za radio, jer previše je “nježan”, “dječiji”.

“Šta god izgovorite, neće zvučati ozbiljno”, bila je surovo iskrena Topić.

“Ja sam otplakala, i tu, i kući, a onda malo pažljivije saslušala samu sebe. Zaista, moj glas je bio takav, a i danas je, poslije toliko decenija, ‘dječiji'”, govori.

Na trećoj godini studija zovnuo ju je Hamza Bakšić, tadašnji glavni i odgovorni urednik Komunista, da dođe na razgovor.

“Milan Trivić, kolega sa starije godine, prenio mi je taj poziv. Bojažljivo sam ušla u zgradu CKSKBiH, gdje je bila redakcija. Hamza je želio da pišem o mladima, ali krenulo je drugačije”, prisjeća se.

Njen prvi tekst je bio “Kad komunista šuti”, o problemima u radu jednog preduzeća iz Breze.

N1/Intervju s piscem Oskarom Davičem u Veloj Luci

 

U Komunistu je radila sve do ukidanja tog lista, kada su joj iz stručne službe CK “dali” posao u Opštinskom komitetu SK Cazin.

“Odbila sam, ja sam htjela biti samo novinar, i dobivam otkaz. Nakon što sam došla sebi, počinjem pisati za Oslobođenje, Svijet, Unu, Večernje novine…”, kaže nam.

U ratu se pridružuje Oslobođenju i ostaje u njemu sve do 24. januara ove godine, kada odlazi u penziju.

Edina rijetko priča o nagradama koje je dobijala. Skromnost je njena vrlina. Ipak, one su vrijedne, a svaka je došla po vlastitoj zasluzi.

Izdvojit ćemo one najbitnije. Proglašena je najboljim novinarem BiH za 1996, u izboru Udruženja novinara BiH, a i njen tekst “Ljiljan na podu je”, odlučeno je, tada je bio najbolji. I 2013. godine je izabrana za najboljeg novinara u printanim medijima.

N1/Roditelji i brat – vječita inspiracija

 

“Ali, iskreno, mislim da su moja najveća nagrada moji dragi roditelji, Bahrija i Mehmed, koji su mi dopustili da sama odaberem svoj poziv i koji su, kao i moj brat Enver, uvijek bili moja najveća podrška. To su i sada kada ih, nažalost, dugo već nema na ovome svijetu”, rekla je.

Preteško je izdvojiti najbritkije tekstove koje ste napisali. Neke koji su ostavili snažan odjek i spomenut ćemo. Kad malo bolje razmislite, koji su Vama najviše značili? Tople ljudske priče, oni koji su mijenjali sisteme, politike, socijalne tokove, oni koji su mijenjali ljudske sudbine…?

Možda je neumjereno poređenje, ali kao što vjerujem da nijedan roditelj ne bi mogao izdvojiti jedno svoje dijete i reći – e, ono mi najviše znači, tako i ja ne mogu kazati da su mi neki tekstovi bili važniji od drugih. Ponekad mi i samoj to izgleda nemoguće, ali zaista sam svakom, baš svakom svom tekstu, prilazila kao da je prvi, ili posljednji, ili kao da je najvažniji. I, uvijek je bilo pomalo strepnje na šta će taj tekst ličiti. Za mene nikad nije bilo bezvrijedne teme, jer, u suprotnom, ne bih ni pisala tekst. Veliku sam lekciju naučila u prvom razgovoru sa Hamzom Bakšićem, mojim prvim glavnim i odgovornim urednikom, kada mi je kazao da, ako nema “štofa” za pisanje o nečem, onda ne treba izmišljati, nego ići dalje i tragati za tim “štofom”. Uvijek me je zanimao konkretan čovjek, s njegovim konkretnim problemima, uspjesima i izazovima. To često zovu toplim ljudskim pričama, što je pogrešno, i u stvarnom i u figurativnom smislu. Najveći dio tih priča ledi krv u žilama, pokazujući koliko je običan čovjek, onaj koji nema veza, koji nije dio raznih tajkunskih klanova i šema, nemoćan kada se nađe u raljama koruptivnog sistema ili koruptivnih ljudi. Nikad nisam krila da sam na strani tog čovjeka, žrtve, pa i po cijeni toga da budem proglašena subjektivnom. A kakva bih drugačije i mogla biti? Naravno, poštivanje profesionalnih kriterija u novinarstvu ne smije doći u pitanje,”druga strana” mora dobiti prostor, ali ako bih bila svojim osjećanjima i saznanjima uvjerena da je nekome načinjena nepravda, sve bih učinila da mu pisanjem pomognem.

Recimo, sjećam se velikih bitki koje je vodila Esma Palić da bi pronašla posmrtne ostatke svoga supruga, ratnog komandanta Žepe Avdu Palića. Možda bih mogla knjigu jednog dana sačiniti od tekstova o tome, tekstova iz kojih je jasno koliko je bilo nedopustivih greški u traganju za nestalim, a činili su ih, praktično, svi akteri tog procesa, i domaći i stranci. Nikad neću zaboraviti jednu konferenciju za štampu, očito, po onome što se na njoj čulo, sazvanu samo zato što su se mnogi u jednom od tih tekstova “prepoznali”. No, njihovi “argumenti” su padali u vodu, pred činjenicama iz tekstova, i, bez obzira na teške riječi izrečene na račun “novinarke”, bila sam mirna. I jedva sam čekala da dođem u redakciju i da napišem novi tekst. Mogla sam takva biti zato što je moja dokumentacija o “Paliću”, a njen dio je i nikad dovršena priča o Avdinim ubicama, jedna nenapisana knjiga. Meni je najveća satisfakcija da, kada prođem pored harema Alipašine džamije i vidim mezar Avde Palića, znam da njegova Esma i njegove kćerke mogu tu doći i proučiti Fatihu. I da je mir u njihovim dušama, ali koliko je još onih koji tragaju za svojima? Nedavno sam u Potočarima srela Srebreničanku Feridu Jusić, koja je držala u ruci fotografiju svoga oca, napravljenu prilikom njegovog transporta 1995. Šta se poslije desilo sa njim, žena ne zna, ali ima taj dokaz da je njen otac negdje odveden. Na slici su pripadnici Norveškog bataljona koji ga evakuišu. Napisala sam nekoliko tekstova o tome. Oslobođenje je objavilo pomenuti fotos, pozvali smo svjedoke da se jave. Nažalost, niko se nije javio. Ne bi li ovaj trag trebali slijediti nadležni u Institutu za nestale BiH? I da se vratim Vašem pitanju. Dok sam pisala i te tekstove, oni su mi bili najvažniji.

N1/Sa Velidom Beganovićem Borjenom,književnikom i slikarem,koji danas živi u Brnu,a čije radove objavljuju i mnogi svjetski mediji

Po Vašoj priči 2000. godine je snimljen igrani film “Mliječni put”. Mnogi to ne znaju. Ispričajte nam.

Počelo je sve pričom o Zajki Merdžaniću, nastavniku biologije iz Švrakina Sela, koji je bio nevjerovatan zanesenjak, jedan od onih ljudi koji cijeloga sebe unose u sve što rade. Vi nikako ne možete povući granicu između njegovog privatnog i drugog nekog života. Bio je zaljubljen u biljke, uzgajao ih je kao da radi najvažniju stvar na svijetu, a u generacije svojih učenika je usadio nježnost prema njima. I, naravno, kao i svi takvi ljudi, bio je usamljen, često neshvaćen. Kada su mi Duda i Faruk Sokolović predložili da napišem priču koja bi mogla biti osnova za film, odmah sam se sjetila Zajke. Sokolovićima se dopala priča, ali su je oni dopunili “detaljima” koji su filmu dali aktuelnost, dinamičnost i gledljivost. Bilo je to vrijeme kada je Sarajevo na svakom ćošku imalo po jednu kinesku radnju, pa su i Kinezi “uletjeli” u priču, a tada su već počeli i odlasci mladih, što je na kraju bilo i kostur scenarija,kojeg je napisao Almir Imširović. Zanimljivo je da se dio filma snimao u mojoj ulici, pa sam ja sa svoga balkona posmatrala kako se to radi, svjedočeći težini filmskog zanata, čestim ponavljanjima jedne te iste scene, naprimjer. Na premijeri, u Domu Oružanih snaga, sjedila sam između moje mame i Zajke Merdžanića. Nijedno od njih danas nije živo, ali te noći, znam, bili smo svi toliko sretni. Često čujem sjajnu pjesmu iz Mliječnog puta, autora Zlatana Fazlića Fazle, koja je danas još aktuelnija nego onda. Ta moja epizodica u filmskom svijetu pokazala mi je izbliza, prema brojnim reagovanjima, koliko je film bitan medij u svjetskim okvirima, pa se otud ne mogu načuditi onima koji se ne raduju uspjehu filma Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida”, čak preko društvenih mreža pozivaju na bojkot, obrazlažući da to nije dovoljno vjerodostojna priča o genocidu u Srebrenici. Ja sam skoro cijeli film preplakala i uvjerena sam da će “Aida” mnoge natjerati da se još više zainteresuju za Srebrenicu općenito, te da će, možda, pomoći i “mojoj” Feridi da pronađe makar grob svoga oca Sulje.

Posjetili ste 1995. godine vidovnjakinju Semizu Kokić. Uradili ste vrlo neobičnu priču, koja možda mnogima ne bi pala na pamet da se istraži. Spomenuli ste da je imala poruku za jednog bh. političara. Nećemo vas pitati ni koji je to političar, a ni koja je poruka. Samo, da li znate da li su se predviđanja te žene obaistinila? Spomenimo da se na ovu priču nadovezala i ona o groblju Zmajevac, u kojem su sahranjeni i građani Njemačke i Austrije, iz čega je proistekao i dokumentarac novinara Al Jazeere Edina Krehića “Ludvig von Sarajevo”.

Bilo je davno, ali se dobro sjećam onog trenutka kada sam, sa željom da ratnim dešavanjim damo i neku drugu “boju”, predložila odlazak vidovnjakinji Semizi Kokić. Ko zna kakve su sve reakcije naših čitalaca bile, nimalo ne sumnjam da su neki smatrali da je to neozbiljan potez za jednu ozbiljnu novinu, ali sam isto tako sigurna da je to bio, barem toga dana, tekst kojeg niko nije preskočio i da se nakon čitanja ipak zamislio. A mene je taj susret uveo u svijet koji mi je uvijek bio zanimljiv, u taj neki paralelni svijet za koji sam sigurna da postoji i da ga pojedinci svojim čulima više ili manje doživljavaju drugačije od nas, običnih ljudi. Da Kokić nije bila nikakva varalica, a u sferi vidovnjaštva ima i takvih, shvatila sam već slušajući priče žena u čekaonici, žena koje nisu ni znale da sam novinarka i koje su jedna drugoj kazivale o svojim iskustvima s Kokić. Sve su to bile priče o nestalim. Majke, sestre, supruge… Hvatale su se za vidovnjakinju da bi saznale sudbinu bližnjih. Pamtim uplakano lice jedne djevojke kojoj je rekla da ga, nažalost, ne vidi među živima.
Naravno, neću reći o kojem je našem visokom političaru riječ, a kojem je Semiza poslala poruku. Hvala Bogu, živ je i danas i doista ne znam da li je on poslušao Semizu, niti bih voljela iz svega izvlačiti bilo kakav zaključak, za to su potrebne činjenice, ali ono što je meni predložila, na samom rastanku, gotovo umjesto pozdrava, velikim dijelom je kasnije uticalo na moj život i ja sam joj na tome beskrajno zahvalna. Naime, rekla mi je da obavezno potražim hafiza Halida Hadžimulića, a na moje pitanje zašto, samo je ponovila, potražite ga. Obavezno. Poznanstvo s dragim hafizom, koje je potom uslijedilo na jedan zanimljiv način, obogatilo me je. Evo, već na samo pominjanje Hafiza mene oblije neka radost. Ušla sam, tako, kao trunčica, u vasionu Mesnevije, imala priliku da slušam svojim ušima tog nevjerovatnog čovjeka, da upoznam njegov dom i da mi njegova skromnost i širina na djelu pokažu šta je prava vjera i pravi islam. To je radost, to je ljubav, to je čista namjera i čisto lice. Jednostavnijeg čovjeka od njega, koji je znao brojne svjetske jezike, koji je čitao originalna djela klasika, koji je po cijeli dan prevodio, pisao, ja nisam srela. Kako sam bila sretna vidjevši da čuva neke moje tekstove! Hafiz mi je rekao za najmanje katoličko groblje kod nas, na sjevernim padinama Sarajeva, na Zmajevcu, i tako je počela nova priča… Nastali su brojni tekstovi, svaki od njih je izazivao neke reakcije, pa su, tako, jedne prilike u tu mahalu došli i visoki vojni dužnosnici njemačkih trupa u BiH. Zamislite tu sliku, usred mahale, oni odaju počast svom poginulom vojniku iz 1878. godine, poginulom osvajajući Sarajevo. A neke žene sarajevske, iz te mahale, znajući da je i on samo nečiji sin, u službi neke sile i politike, palile su mu svijeće. Edin Krehić, urednik AJ, oduševljen tom pričom, napravio je sjajan scenarij za film “Ludwig von Sarajevo”, u kojem je, uporedo s Ludwigovom, predstavio i sudbinu jednog sarajevskog mladića poginulog u prošlom ratu. Taj film je već okićen mnogim nagradama, a, da nije korone, bilo bi ih, sigurno, više. Kao rijetko ko, Krehić je uspio pokazati svu besmislenost rata. (Nije uzaludno moj Zlatan njega ‘čitao’.) Sigurna sam da tu poruku jednako osjeća svaki čovjek na planeti, no, SFF je film smjestio izvan takmičarskog dijela. Šteta! Nakon premijere, svi u sali su ustali i, brišući suze, aplaudirali ekipi sastavljenoj od briljantnih pojedinaca. A ja sam se tada sjetila Semize. Šta hoću reći? Ne potcjenjujmo nijednu temu.

N1/Koga će čitati Adin, Zlatanov sin?

Državno tužilaštvo Vaše tekstove koristilo je kao dokazni materijal na suđenju ratnom zločincu Veselinu Vlahoviću Batku. Koliko je bilo teško svjedočiti? Šta Vam to govori sada, a šta je govorilo u ono doba?

Kada sam dobila poziv za svjedočenje u državnom Sudu BiH, u predmetu “Veselin Vlahović”, prvo sam pomislila da se neću odazvati. Jer, nakon 20 godina, koliko sam se do tada bavila ratnim zločincem Veselinom Vlahovićem, učinilo mi se suvišnim da još i svjedočim. Vidjevši da je kazna za neodazivanje 5.000 KM, javila sam se tužiocu Behaiji Krnjiću. Objasnio mi je da ću samo da potvrdim da su tekstovi, koje je Tužilaštvo koristilo za suđenje, moji. Trajat će to kratko, tvrdio je tužilac. Trajalo je jako, jako dugo, oko sat i po. Dva Vlahovićeva advokata su me obasuli brojnim pitanjima, pa čak i oko onog što nije imalo veze s mojim tekstovima. No, kako sam ja prije toga pratila ovo suđenje i bila jako ljuta vidjevši da se mnogi svjedoci izgube u sudnici zbog provokativnih pitanja, a i zato što je teško nakon toliko godina prisjećati se nekih detalja na kojima je odbrana insistirala, nisam dopustila da se i meni to desi i u jednom momentu sam zatražila od predsjednika Sudskog vijeća Zorana Božića da me zaštiti i da osigura normalno ispitivanje. Vrhunac je bio kada je Vlahović ustao da me on pita i, između ostalog, rekao je, kao, eto, koliko je on opasan, a bio je na mojim vratima i ja sam opet živa.
Podsjetila sam ga da je tada, kada je došao u moje stubište sa svojim saborcem, meni nepoznatim vojnikom VRS, zbog pljačke, ali je, na njihovu žalost, sve bilo već opljačkano, pitao: Ima li ovdje Turaka?
Moja divna komšinica teta Mila, koja je zbog smrti sestre nosila crninu, zagrlila me je i samo ponavljala kako se mi tu svi oduvijek volimo… Rekla sam Vlahoviću: da je odgovor tada bio pozitivan, pitanje je da li bih ja bila sada u sudnici. On je samo sjeo.
Inače, tokom suđenja, u jednoj pauzi, opsovao mi je majku, čemu je svjedočila kolegica iz Birna. Intervencija tužioca nije imala nikakav efekat, pa sam napisala protestno pismo Sudskom vijeću. Ostalo je gorko saznanje da usred državnog suda može tako nešto da se desi, a da prođe nekažnjeno. Valjda kamere nisu bile isključene. Najstrašnije je to da je prvostepena, maksimalna kazna, Vlahoviću smanjena sa 45 na 42 godine. Za dokazanih preko 30 ubijenih, desetine silovanja, pljački… I od toga je za mene užasnije to što je na kraju ispalo da su samo Vlahović, i nekolicna sličnih njemu, učinili zlo na ratnoj Grbavici, u Kovačićima i na Vracama. A izvršioci, njihovi nadređeni? Sigurna sam, nažalost, da je vrijeme već pomelo mnoge tragove tih zločina i da je sve manje svjedoka. Tako se i moglo desiti da je bez reagovanja prošlo da je na suđenju Ratku Mladiću svjedok njegove odbrane izjavio kako iz ovih sarajevskih naselja niko nije protjeran. Kakva laž. Evo, ja sam bila među oko 500 onih koji su 30. septembra ‘92. protjerani iz svojih domova i prešli most Vrbanju.

N1/U redakciji Oslobođenja

Još jedna novinarska pobjeda u nizu. Suada Dilberović, prva žrtva opsade Sarajeva i rata u Bosni i Hercegovini od 1992 – 1995. godine, dobila je ploču na mostu Vrbanja 1996. godine. Isti dan kada i Suada, poginula je i Olga Sučić. A 1999. krenula je Vaša borba da se na ploči uklesa i njeno ime. Borba sa institucijama Kantona Sarajevo. Dobili ste je. Kako?

Dok sam tog 30. septembra ‘92. godine, vukući torbu koja je, zbog sveg onog otpada po cesti i prije mosta bila šuplja, kako bih mogla znati da ću se poslije nekoliko godina boriti za to da na ploči na mostu, a na kojoj je pisalo ime Suade Dilberović, bude urezano i ime Olge Sučić. O tome su ostali, kao jedini pravi svjedoci, tekstovi u Oslobođenju, a i kolegica iz tadašnjih Dana Snežana Mulić je napisala potresnu priču o Olgi i Suadi, pa i navela moj angažman. Da, i tužna i radosna sam bila kada su mi nakon postavljanja te ploče došle Olgina mala kćerka s bakom, s buketom cvijeća. No, nijedna priča nema kraj. Prije nekoliko godina javio mi se historičar Nihad Halilbegović, koji je u ratu obavljao više važnih funkcija i koji je donio dokumente o preko 100 Sarajlija stradalih tih prvih ratnih dana, pa i prije Olge i Suade. Napisala sam tekst koji vrvi od imena, ali koji nije izazvao nikakvu pažnju. Da li još nije vrijeme za tu priču? Šta god bilo, nerijetko i sama stavim cvijet na ploču na mostu, na kojoj se govori o kapi krvi koja poteče… I sama sam bila te ‘92. u blizini i, realno, mogla je to biti i moja krv. A nečiju sam na tom istom mostu vidjela i u danu kada smo protjerani.

N1/Stećci su bili njena česta tema

Kroz godine rada znam da ste nailazili na različite uređivačke politike. S tim često dolaze i različita ograničenja ili se zahtijevaju drugačiji načini rada, dolazi i do cenzure. Kako ste se Vi tome odupirali? Da li ste ikada bili u iskušenju da posustanete i odustanete od zanata – novinarstva?

Šta sve nije stalo u proteklih 40-ak godina? Jedna država se raspala, nastala je i ova u kojoj živimo, raspao se jedan politički sistem i jedna partija, a dobili smo ih na stotine, protunjao je i rat, tu su i promjene vlasničkih odnosa, i tehnologija… Pisala sam na pisaćoj mašini sve do kraja rata i, kada su počeli ulaziti kompjuteri u našu redakciju, rekla sam da se dobrovoljno javljam da budem posljednja koja će učiti da radi na njima. A, eto, sad mi je neshvatljivo kad čujem da neko piše na toj mašini, na kojoj je mene naučila “kucati” naslijepo draga komšinica sa Čengić-Vile, koju smo zvali svi Babuška, a ime joj je bilo Marija Poje, i bila je u jednom periodu sekretarica Emerika Bluma. Prvi tekst koji sam predala uredniku Babuška mi je otkucala, a ja sam tada mislila da meni nikada prsti neće tako brzo skakati sa slova na slovo… Sve ovo navodim da bih pokazala šta je protutnjalo kroz naše redakcije, a što je ostavljalo traga na uređivačkoj politici i na samoj novini. Iskreno, nekad mi i samoj nije bilo jasno da neki tekstovi prolaze. Recimo, kada sam razgovarala izvan BiH s odbjeglim Ramizom Delalićem, a ta njegova ispovijest je dovela do velikih potresa u MUP-u. Možda nisam u pravu, ali mislim da je to posljednji put bilo da se tiraž Oslobođenja doštampavao. Nikad neću zaboraviti sretno lice naše tadašnje sekretarice Dinke dok mi je govorila o tome. Ili kada sam se bavila planiranom izgradnjom mosta s južne strane Počitelja, što bi, da je uspjelo tajkunima, bilo katastrofalno za budućnost ovog nevjerovatnog historijskog, graditeljskog i prirodnog bisera BiH. Danas, kada se most gradi prije ulaza u Počitelj gledano iz pravca Sarajeva, sretna sam, ali i naglašavam da se prof. dr. Vjekoslava Simčić Sanković oštro, autoritetom znanja, prva suprotstavila toj pogubnoj ideji i o tome informisala stručne krugove iz Icomosa. Tvrdim, da nje nije bilo, most bi stajao tamo gdje mu nije mjesto, na zadovoljstvo onih koji su samo brinuli oko toga da zarade na prodatoj zemlji. Pitate za cenzuru? Uvijek je opasnija autocenzura, a u vremenu finansijske nesigurnosti, kada se ne zna hoće li već narednog jutra doći do novog “rezanja” spiska zaposlenih, sve je teže očekivati da nema autocenzure. Inače, pomalo nadrealno ja na sve to gledam. Ako je neki tekst dobar, nema tog urednika i te politike koji ga mogu zaustaviti. On sebi nekako pronađe put..

N1/Slika s posljednjeg 14. vanrednog kongresa SKJ, održanog u januaru 1990. kada je počeo raspad Jugoslavije

Novinarstvo nekad i sad – može li se porediti? Možete li Vi ostaviti poruku generacijama mlađih novinara i podsjetiti ih na njihovu veoma važnu ulogu u društvu – baš kakva je bila i Vaša svih ovih decenija?

Ne volim davati savjete, jer je to uvijek đavolji posao. Ali sam sigurna da sadašnji trend bjesomučnog, suludog sakupljanja lajkova, nastojanja da se po svaku cijenu “danas”, “odmah” postane nadaleko poznat, iako je svima jasno da već u sumrak jutarnju bombastičnu vijest niko ni ne pominje, ubija novinarstvo kojem ja pripadam. Pogotovo što je vrijeme kada svako može odaslati informaciju koja će začas optrčati planetu i kada svako hoće da je novinar. Ovaj posao će imati i dalje smisla jedino ako se beskompromisno bude odano istini i pravdi i ako se bude radilo, kao nedavno, Marko Tomaš, koji je 40 dana nakon stravičnog potresa posjetio Petrinju i pokazao da je, od svih onih silnih obećanja tamošnjim ljudima, ostala samo avetinjska praznina na ulicama i u dušama ljudi. Njegov tekst je alarm šta i nas možda čeka danas-sutra ako mi budemo, ne daj Bože, nova Petrinja. To ukazivanje na fenomene, ali i na zaboravljene a poznate teme, i mene je često tjeralo da bez prestanka pišem, recimo, o bitkama divne Nataše Čengić da ubica njenog sina bude uhapšen, da se pronađu posmrtni ostaci jednog od prve dvojice pilota bh. Armije, pored Edvina Iftića, to je bio Samir Beganović, čije kosti su, možda, dospjele do Kijeva, da mostarski hotel Ruža ne postane betonska rugoba nego još jedan ukras tog grada, kao što je bio i prije rata, da silovane žene dobiju zakon koji im garantuje njihova prava, da kazne očevima seksualnim zlostavljačima (i) svoje djece ne budu razočaravajuće niske, da se “šaptom” ne raskrčme bh. radnička odmarališta na Jadranu, da papa Ivan Pavao II dobije lijepi spomenik u Sarajevu, da bosanski Dubrovnik u ilijaškoj općini postane barem donekle poznat kao i onaj na Jadranu, da prof. Ismet Gavrankapetanović konačno stane za katedru… U svemu ne uspijete, doživi se i razočarenje, pa i od onih od kojih to nikada ne biste očekivali, ali je najbitniji osjećaj s kojim ustajete i liježete, da niste bili ravnodušni, da vas se sve to itekako ticalo.

Komentari

Vaš komentar