Mahira Hajdarpašić za N1 o napadu na sina: Doktorica je rekla da se od takvih udaraca umire, boli me što mu niko nije pomogao

U emisiji Novi dan Mahira Hajdarpašić i Aida Feraget govorile su o onome što se dogodilo, ali i o mnogo ozbiljnijem problemu – šutnji građana, izostanku reakcije putnika i sporom odgovoru institucija.

"Dobro je, ali ja nisam"

Na početku razgovora Mahira Hajdarpašić kazala je da se njen sin fizički oporavlja, ali da je za nju kao majku trauma i dalje jednako jaka.

"Dobro je, hvala Bogu. Imran je dobro, ali ja nisam dobro. Nadam se da će on ovo zaboraviti. Kada smo došli po njega, bio je mnogo prisebniji nego što smo očekivali. Mene su više od fizičkih povreda plašile trauma i šok. Međutim, bio je nevjerovatno hrabar. Ne znam odakle mu tolika snaga. Sama sam bila iznenađena. Na kraju je on mene smirivao", ispričala je.

Kaže da je upravo reakcija njenog sina bila ono što ju je najviše iznenadilo.

"Znala sam da trenira, da ima uzora u svom ocu Saladinu i da ga odgajamo da bude dobar čovjek, ali da će sve ovo podnijeti tako stoički i hrabro, to zaista nisam očekivala."

"Nije ga zanimalo ni Sarajevo ni Željezničar"

Govoreći o samom događaju, Hajdarpašić naglašava da njen sin uopće nije bio meta napadača.

Kako kaže, Imran je tog dana s prijateljem krenuo na kafu u grad.

"Dijete uopće ne prati ni Sarajevo ni Željezničar. Mi nismo ni znali da se toga dana igra utakmica. Koga, na kraju krajeva, treba biti briga ko za koga navija? Imam pravo da idem gdje hoću."

Prisjetila se da su dječaci ušli u tramvaj na Ilidži, a da je na Alipašinom Polju ušla grupa mladića.

"On ih opisuje kao momke od 17 ili 18 godina. Bilo ih je pet ili šest. Krenuli su kroz tramvaj i kod njegovog druga primijetili crno-zlatne patike. Po njihovoj logici, to je značilo da navija za Sarajevo. Moj Imran nije imao nikakva obilježja. Obična crno-bijela majica, trenerka i patike. Najnormalnije obučeno dijete."

Prema njenim riječima, mladići su opkolili njegovog prijatelja i počeli ga udarati laktovima i šakama tako da ostali putnici što manje primijete šta rade.

"Jedna žena je pokušala da reaguje i rekla im je: 'Šta radite?', ali je brzo shvatila da od toga nema ništa. Mene i danas čudi da niko nije viknuo vozaču da zaustavi tramvaj, da ne otvara vrata ili da jednostavno pokuša pomoći. Nemoguće je da niko nije primijetio šta se dešava."

"Mogao je ostati u tramvaju, ali nije htio ostaviti druga"

Napadači su, priča Mahira, na stanici Otoka nasilno izgurali dječaka iz tramvaja.

Imran je u tom trenutku odlučio izaći za njim.

"On nije morao izaći. Mogao je ostati u tramvaju i vjerovatno mu se ništa ne bi dogodilo. Ali nije htio ostaviti druga samog. Vidio je da dvojica imaju palice. Bojao se za njegov život. Izašao je samo zato da ga ne ostavi."

Dvojica dječaka tada su počela bježati.

"Trčali su preko mosta prema Merkuru. Pokušali su pobjeći, ali ih je grupa sustigla kod jednog kafića. Tu je počeo pravi napad."

"Kada ga nisu mogli savladati rukama, uzeli su palice"

Majka kaže da je jedan od napadača držao Imranovog prijatelja, dok su ostali krenuli na njenog sina.

"Imran se branio. Njih četvorica su bila na njemu. Kada su vidjeli da ga ne mogu savladati, uzeli su palice i počeli ga udarati po glavi."

Uvjerena je da mu je sport kojim se bavi spasio život.

"Pitala sam ga poslije kako se branio. Rekao mi je da je samo podigao ruke iznad glave. Upravo ga je taj gard spasio. Zato je rana sa strane glave. Da nije zaštitio glavu rukama, pitanje je da li bi danas bio živ."

"Tek kada je počeo krvariti, neko je reagovao"

Posebno teško joj pada činjenica da su prolaznici reagovali tek kada je dječak već bio teško povrijeđen.

"Do tada niko nije reagovao. Niko od građana. Nemoguće mi je da ljudi gledaju kako djeca bježe, kako neko trči za njima s palicama i da niko ništa ne uradi. Gdje je empatija? Ne govorim ovo zato što je riječ o mom djetetu. Bilo koje dijete da je bilo, zar nije ljudski barem viknuti: 'Šta radite?'"

Tek kada je Imran zadobio udarce u glavu i počeo obilno krvariti, ljudi iz obližnjeg ugostiteljskog objekta pritrčali su u pomoć.

"Dali su im vodu, led, zaustavili krvarenje i pozvali mene. Imran me nazvao i rekao samo: 'Mama, imali smo problem. Izvukli su nas iz tramvaja i krvarim.' To je jedino što mi je rekao."

Kaže da je u tom trenutku prošla kroz najgore trenutke svog života.

"Nisam mogla ni zamisliti u kakvom ću stanju zateći svoje dijete. Samo sam se bojala da ga zateknem živog. Tu agoniju ne bih poželjela nikome."

Prisjetila se da su ona i suprug Saladin gotovo bez svijesti stigli do mjesta napada.

"Kada sam prišla Imranu i kada je sklonio ruku s glave, meni se učinilo da mu je glava pukla napola. Od šoka sam odmah pala u nesvijest."

Na Kliničkom centru ljekari su odmah obavili sve potrebne pretrage.

"Radili su mu CT glave, snimali su stomak, leđa, rame... Bio je udaren na više mjesta. Najkritičnija je bila glava. Hvala Bogu, doktorica je odmah rekla da nema prijeloma niti unutrašnjeg krvarenja, da su u pitanju površinske rane. Morali su mu ušiti glavu i nekoliko sati ga zadržati na posmatranju zbog mogućih komplikacija."

Ipak, riječi ljekara, kaže, nikada neće zaboraviti.

"Doktorica nam je rekla: 'Od ovakvih udaraca se umire. Dovoljan je jedan pogrešan udarac palicom u glavu da dijete završi u komi ili da izgubi život.' Kada vam to kaže doktor koji svaki dan radi svoj posao, onda tek postanete svjesni koliko je malo nedostajalo da danas pričamo o nečemu mnogo strašnijem."

"Policajac je rekao da nikada nije vidio dijete s tolikom hrabrošću"

Iako je cijeli događaj ostavio duboke posljedice na porodicu, Mahira Hajdarpašić kaže da je istovremeno neizmjerno ponosna na svog sina.

"Pitali smo ga treba li psiholog, da li se prepao. Dijete se ponaša sasvim normalno. Čak je i policajac rekao: 'Nisam u životu vidio dijete od 15 godina s ovakvom hrabrošću i ovakvim stavom. Odakle mu to?' Zaista sam ponosna na njega."

Mnogo više od samog napada boli je, kaže, činjenica da je njen sin ostao sam.

"Ja sam ponosna što nije ostavio svog druga. Ali sam istovremeno žalosna što je dijete moralo braniti drugo dijete dok su odrasli ljudi gledali. Nemoguće je da niko nije vidio šta se dešava. Da niko u tramvaju nije reagovao. Da niko na stanici nije reagovao. Da niko nije reagovao kada su djeca trčala, a neko za njima nosio palice. To me najviše boli."

Aida Feraget: "Rekli su mi: 'Vas ćemo poštedjeti'"

Aktivistkinja Aida Feraget u emisiji je ispričala da je samo nekoliko sati ranije svjedočila gotovo identičnom incidentu u drugom tramvaju.

Kako kaže, u prvi mah pomislila je da se radi o dječijem naguravanju.

"Prišli su jednom dječaku. Digli su ga, prepipavali, podizali mu majicu, kopali po džepovima. Tražili su da ustane pa da sjedne. Tek tada sam shvatila da to nije nikakva dječija igra."

Odlučila je reagovati.

"Pitala sam ih: 'Šta radite?' Jedan se okrenuo prema meni i tada sam vidjela da između majice i bermuda ima zataknutu drečavo narandžastu palicu. Rekao je: 'On navija za pogrešan tim.' Pitala sam: 'Za koji tim?' Odgovorio je: 'Za Sarajevo.' Rekla sam: 'Evo, navijam i ja za Sarajevo, šta ćemo sad?' Kolegica koja je bila sa mnom rekla je isto. Tada nam je odgovorio: 'Vas ćemo poštedjeti.'"

Na stanici Čengić Vila, kaže, mladiće je čekala veća grupa.

"Izašli su iz tramvaja, a dole ih je čekala ista takva grupa. Crne majice, crne bermude, crne kapuljače. Izgledali su kao da su organizovani."

"Nas dvije smo reagovale, ostali su samo gledali"

Feraget kaže da ju je posebno pogodilo ponašanje ostalih putnika.

"Nas dvije smo reagovale. Pored nas je sjedila jedna starija žena, a preko puta dvije djevojke s telefonima u rukama. Svi su gledali. Da su barem okrenuli telefone i snimali. Danas svi imamo telefone u rukama po cijeli dan. Ako već nećeš pomoći, barem snimi da postoji dokaz."

Po dolasku kući elektronski je prijavila slučaj Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.

Pošto joj se niko nije javio, dva dana kasnije otišla je lično u policijsku stanicu.

"U MUP-u su učinili sve da me odgovore od davanja izjave. Govorili su da je predmet možda preuzela druga policijska uprava, da se ne dupliraju prijave. Rekla sam im da neću izaći dok ili ne prime moju izjavu ili mi pismeno potvrde da je odbijaju primiti. Ja sam tražila da izuzmu videosnimke jer želim kao građanka podnijeti tužbu protiv počinilaca ili njihovih roditelja ako su maloljetni."

Dodala je kako problem ne vidi u pojedinačnim policijskim službenicima, nego u sistemu.

"Ono što sam vidjela u subotu pokazuje potpuni odron sistema. Građanin mora znati sva svoja prava i procedure da bi natjerao institucije da rade svoj posao. To nije normalno."

"Ovo nisu djeca, ovo su budući nasilnici"

Mahira Hajdarpašić kaže da ju je, osim samog napada, duboko pogodila i količina mržnje na društvenim mrežama.

"Kada su mediji objavili šta se dogodilo, ostala sam šokirana komentarima. Ljudi su pisali: 'Neka ti se to desilo', 'Zar je tvoje dijete važnije od drugih?'. Ja tvrdim da žene koje pišu takve komentare odgajaju nasilnike, a muškarci koji ih pišu jesu nasilnici. Ovi mladići nisu djeca. Ako im se sada ne stane ukraj, sutra će biti ljudi koji će počiniti mnogo teža krivična djela."

Ističe da je, uprkos tome, dobila i veliki broj poruka podrške.

"Javili su se brojni građani, navijači Sarajeva i Željezničara, kao i ljudi iz oba kluba. Rekli su da to nisu navijači, nego pojedinci koji se kriju iza navijačkih obilježja i prave probleme po gradu."

"Neću odustati dok ih sve ne pronađu"

Ni nekoliko dana nakon napada počinioci nisu pronađeni, iako porodica vjeruje da postoje brojni videosnimci sa tramvaja, stajališta i okolnih objekata.

"Rečeno nam je da je bio vikend i da čekamo. Mi čekamo. Ali ja neću odustati. Neću stati dok se svaki od njih ne pronađe. Ne zbog osvete, nego zbog svog djeteta i zbog sve druge djece kojoj se ovo sutra može dogoditi."

Aida Feraget smatra da je riječ o organizovanom djelovanju.

"Ovo nije bio jedan incident. Istog dana dogodilo se više gotovo identičnih napada. Govorimo o organizovanoj grupi. Postoje kamere, postoje svjedoci, postoje snimci. Institucije sada moraju pokazati da država postoji."

Na kraju razgovora obje gošće poručile su da vjeruju kako će počinioci biti identificirani i procesuirani, ali su upozorile da je, osim kažnjavanja odgovornih, mnogo važnije vratiti osjećaj sigurnosti u javni prostor.

"Ne želim da bilo koje dijete sutra prođe ono kroz šta je prošao moj Imran. Ako odustanemo, onda smo prihvatili da je ovakvo nasilje normalno. A ono nikada ne smije postati normalno", zaključila je Mahira Hajdarpašić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad