Čak i prije pobune grupe Wagner, jedna od velikih misterija ruskog rata u Ukrajini bila je Putinova tolerancija.
Smrt rješava sve probleme, navodno je jednom rekao Josif Staljin. Nema čovjeka, nema problema. Zrakoplovna nesreća u srijedu u regiji Tver možda je riješila jedan od najzamršenijih problema s kojima se suočio ruski predsjednik Vladimir Putin. Gledajući unatrag, ono što je najveći misterij u vezi sa smrću Jevgenija Prigožina je to što je preživio toliko dugo, ocjenjuje u svom komentaru vanjskopolitički novinar The Telegrapha Roland Oliphant.
Otkako je u lipnju krenuo sa svojom vojskom nezadovoljnih plaćenika na Moskvu, promatrači Kremlja pitaju se zašto je Putin dopustio da njegov bivši ugostitelj ostane živ i još k tome na slobodi. Dakle, dok bi u slučaju uobičajene zrakoplovne nesreće bilo prerano nagađati o uzrocima, malo tko će povjerovati da se u ovom slučaju doista radi o nesreći.
Čak i prije pobune grupe Wagner, jedna od velikih misterija ruskog rata u Ukrajini bila je Putinova tolerancija prema njegovom vrlo glasnom, eksplozivnom i otvoreno ambicioznom bivšem savezniku. ‘Poslovni čovjek‘ s reputacijom kriminalca i nasilnika, dugo je bio za Kremlj neka vrsta čovjeka zaduženog da rješava probleme – sređivao bi sve, od rješenja masovne ugostiteljske ponude, preko farme trolova za miješanje u izbore u SAD-u 2016. godine do šefa plaćeničke skupine koja neslužbeno ispunjava interese Kremlja u ratovima u Ukrajini, Siriji i Libiji.
Trebao je shvatiti
Čini se da mu je nešto u vezi sa samim razmjerima invazije na Ukrajinu u veljači prošle godine pošlo za rukom. Od trenutka kada su se njegovi borci pridružili borbi – više od mjesec dana nakon početka invazije – Prigožin je počeo uživati u svojoj javnoj slici gospodara rata.
Ubrzo se počeo predstavljati kao zagovornik običnih ratnika, javno napadajući vrhovno vojno zapovjedništvo i dodvoravajući se snažnoj političkoj skupini koju Putin inače čuva za sebe – tvrdokornim, naoružanim nacionalistima i radničkoj klasi, koji čine okosnicu ruskog ratnog stroja.
No, nikada nije mogao trijumfirati u svađi sa Sergejem Šojguom, ruskim ministrom obrane i veteranom Kremlja. Možda prekasno, shvatio je da je započeo bitku koju neće uspjeti dobiti. Pobuna 24. lipnja, za koju je Prigožin uporno tvrdio da je bila usmjerena protiv Šojgua i vojnog vrha, a ne predsjednika Putina, možda je bila potaknuta razumijevanjem situacije, odnosno shvaćanjem da mu nije ostalo puno opcija.
Putinov odgovor na to bio je zbunjujući – prvo je diskreditirao Prigožina kao izdajnika i upozorio da će biti oštro kažnjen, zatim je sjeo s njim u Kremlju, pozvao ga na summit s afričkim čelnicima u Sankt Peterburgu i očito mu dao dopuštenje da nastavi svoj plaćenički posao u inozemstvu. Prije dva dana Prigožin je objavio video poruku iz Afrike – ali trebao je shvatiti da nema povratka natrag.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare