Skoro 50 godina u službi vremena su Stipe i Josip. Jedni od najstarijih časovničara u Banjaluci sa kojima je i ekipa N1 proputovala kroz vrijeme.

Bez obzira na godine i stare prste – od zanata ne odustaju. U vrijeme kada se stalno negdje žuri, a ništa se ne stiže i časovničarima ističe vrijeme, ali ne i za dvojicu braće, koji su tu i dalje da nas uvjere da bez sata, niko nije u toku sa vremenom.

1979. godine otvaranju radnju u kojoj ih i danas zatičemo. U njihovoj maloj radnji kuca na stotine satova. Kažu da su jedini koji već skoro 50 godina nisu otišli iz ćoška Zanatskog centra Banjaluke. I ne planiraju. Jedna od prvih radnji u ovom centru i dalje je na istom mjestu. A na istom mjestu su i braća Stipe i Josip, čuvari časovničkog zanata, samo malo stariji, ali nasmijani.

U radnoj atsmosferi, jedan kraj drugog, okruženi alatom, desetinama satova koji čekaju svoju popravku ili da ukrase nečiju ruku. Tu su oni koji su ostali samo kao uspomena i podsjetnik da vrijeme ipak otkucava.

Ali za Josipa, ili poznatijeg kao Ajnštajna, zbog njegovog izgleda, vrijeme otkucava, kaže samo za njegove prste. Malo ga kaže slabije služe, ali mušterije se ne žale. Posla ima, ali nije kao nekada. Alata mu ne fali, dijelova ne manjka, ali i oni kaže stalno uče.

“Drugačije je biti časovničar danas, nekada je to bio baš zahtjevan zanat , sada je laganije uglavnom se montaža vrši, zamjena baterije, mijenjanje modula, manje je posla nego što je to nekada bilo i dok su bili mehanički satovi“, priča nam Josip.

Dok mijenja bateriju na satu priča nam da je časovničara nekada u Banjaluci bilo čak 60. Danas ih je ostalo svega 6, od čega su njih četvorica penzioneri. Teško da će biti nasljednika, iako se od ovoga posla, kako kažu može lijepo živjeti. Voljeli bi da nastave tradiciju, ali neće imati ko da ih zamijeni.

“Ako ja mogu sa 75 godina, zašto ne može neko sa 15 ili 25 godina. Sve bi ovo trebalo prebaciti na našu djecu, ali su djeca otišla u inostranstvo, a mi smo ostali sami. Gase se stari majstori, pa se onda gase i radnje i zanati, nažalost“, priča Josip

Njegov brate Stipe samouki je časovničar. Duže od pola vijeka popravlja satove. Najstariji sat koji je popravljao imao je 150 godina jer su nekada satove imati samo bogati. Nada se da će njegov sin preuzeti posao. Vrsan je kaže majstor. Zahvaljujući njemu radnji iz ćoška ne bi otkucalo vrijeme.

“Teško da će on nastaviti ovu tradiciju, a lijepo se može živjeti od ovoga posla, samo ako ste pošteni i ne pokušavate da prevarite svoje mušterije. Svako ko je pošten, lijepo će živjeti. Za ovaj posao treba puno živaca, ali i puno ljubavi“, kaže Stipe

Dok se otkucava i mjeri vrijeme, trebaće i satova. Nekad će da žure, nekada da kasne, ali onda će i da stanu. Samo ih nažalost, kažu braća Petrušić za nekoliko godina neće imati ko popraviti.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad