Edin Džeko, naš je najpopularniji i najuspješniji sportista nakon rata. Manje-više svima je poznato da je, danas najbolji strijelac naše reprezentacije svih vremena, zapravo mogao biti osuđen na propast. Sve što je bilo do sistema Džeko nije imao. Imao je samo sreće i volje više nego drugi, pored neospornog talenta. Neslužbeno, danas slavljeni Dijamant, idol nacije, najbolji igrač ikad, poslužio je da se prebije dug njegovog matičnog kluba prema treneru iz Češke. Češki stručnjak odabrao je Džeku, poveo ga za sobom, sve ostalo je historija. Ne čudi, što i sam Edin, proprati svaki Lanin uspjeh i od srca joj čestita, Džeko, od čiji se rukav danas žele očešati i pozicija i opozicija, čiji gol slave i lijevi i desni, jako je dobro razumije.

Džeku i Lanu pored činjenice da su do prvog velikog uspjeha bili prepušteni sami sebi povezuje i još jedna stvar, očevi koji su bili sportaši i koji nisu odustajali od svoje djece. Uslovi u kojima su odrastali i u kojima su trenirali izdvajaju ih od većine drugih sportista protiv kojih se danas takmiče. Edin je počeo na šljaci, a Lana trenirala “u kadi”…

Kada je Lana, djevojčica odrasla u gradu bez bazena jučer natplivala, preletila, konkurentkinje kojima je jedina briga kako da nalakiraju nokte i dođu na trening političari su dodali gas na društvenim mrežama. Da joj čestitaju, da je pohvale, a oni koji su u mogućnosti i da je nagrade.

Novalić je kazao da je najzlatnija, Komšić da je dao 30.000 hiljada, Zahiragić da on to samo onako komentariše kao navijač i da nije imao prilike pomoći, Turković da će dobiti i da je davno trebala diplomatski pasoš, Konaković da je ponos, Karić da će dati 20.000… Pridružili su se i Draško Stanivuković, pa čak i Milan Tegeltija. Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH na Jahorni je dijelio neke zaštitne prsluke reprezentaciji Srbije u boksu koja se tamo priprema i propusito čak i česitati.

Režimski portali u Srbiji čudom se čude kako Lana ne pliva za Srbiju. Džeko je na isti način mogao igrati za Češku.

Lanu i Edina povezuje još jedna stvar, da vole svoju zemlju.

Zemlju u kojoj su sportisti prepušteni sami sebi. Zemlju koja nema zakon o sportu. Zemlju koja već 30 godina puni komšijske reprezentacije vrhunskim fudbalerima, košarkašima, odbojkašima, karatistima, rukometašima, atletičarima.

Kada se neko, u koga vjeruju porodice, prijatelji i ko ima sreće izdigne iz sivila bh. sporta, osvoji medalju, zabije gol, horde političara poletiće da se slikaju, da pohvale, da pomognu, ako su u mogućnosti. (da daju državnih para).

No, ono pitanje koje politički moćnici sami sebi trebaju postaviti kada se pogledaju u ogledalo, ako to ikad urade je: Koliko je Lana i Edina propalo jer su se rodili u BiH, koliko medalja je trebalo sijati i koliko himni je trebalo svirati u čast naše zemlje, a nije, zbog njih?

Ova zemlja mora napraviti sistem u kojem će sportisti koji imaju vrhunski potencijal imati najbolje moguće uslove. Za početak, bazen za plivanje, teren za igranje…