Zehida Bihorac Odobašić je prosvjetna radnica iz Velike Kladuše i aktivistica. Za sebe kaže da živi dva paralelna života. Jedan sa djecom koja imaju sve, i drugi sa ljudima koji nemaju ništa. Zbog svog aktivizma bila je diskriminisana u svojoj zajednici. Ali to nije njen najveći strah, nego onaj da nema kod sebe hrane kada joj migranti zatraže. O proživljenom sa ljudima u pokretu i svom životu govorila je za Novi dan.

N1: Gospođo Zahida, vaš aktivizam počinje sa dolaskom migranata u Unsko-sanski kanton. Jako dobro znate kroz šta prolaze. Ko su ljudi kojim pomažete? Kako izgleda vaš radni dan?

Zehida Bihorac Odobašić: Radim kao bibliotekarka u Prvoj osnovnoj školi u Velikoj Kladuši. Nakon radnog vremena odmah produžim u kamp ili u mjesta gdje se ljudi nalaze u pokretu. Tu nisu samo migranti nego i izbjeglice koje su pobjegle od rata. Ti su ljudi na hipodromu, nedaleko od Kladuše. Tamo je sve mokro, blato. Ima mnogo djece i trudnica, maloljetnika bez pratnje. Većinom su tu afganistanske porodice. Žive ispod svakog ljudskog dostojanstva. Oni koji su osuđeni na najveći zločin nisu bez prava na smještaj, hranu i medicinsku skrb. A čini se da ovi ljudi nemaju prava.

Nedavno smo gledali snimke i ispovijesti ljudi koji su čak nehumano tretirani sa djetetom u naručju. Koliko javnost malo zna kroz šta ovi ljudi prolaze gledajući samo ponekad ovakve snimke?

Svjedočim kao i svaki stanovnik Velike Kladuše da svakodnevno ljudi odlaze u jednom smjeru sa ruksacima, a vraćaju se bosi, bez ičega, u očajnom stanju. Ne znam imamo li prava da pričamo o demokratiji i ljudskim pravima. To je jedan očaj, srećemo te ljude sa krvavim majicama. Apsolutno je neprihvatljivo da ljudi žive u takvim uslovima.

Zašto je takav nedostatak empatija među nama?

Definitivno mislim da bi bilo veoma korisno da svako od političara dođe i provede samo nekoliko sati u tom kampu. Kad dođete i zateknete dijete u blatu, sa temperaturom, oca koji se vratio, koji je polomljen… mislim da kada bi došli i vidjeli da bi tražili načina da riješe ovaj problem.

Kazali ste da radite sa djecom koja imaju sve i djecom koja nemaju ništa?

Ja u svojoj školi viđam djecu koja su čista i uredna, smiju se, provode razne okolnosti, a samo dva minuta dalje vožnjom postoje djeca koja nemaju ništa. Ja kad izađem iz vozila i uputim se u kamp dočeka me 60-ak djece. To me svaki put dirne.

Rekli ste da ste zbog vašeg aktivizma niste imali s kim popit kafu, vi i vaša porodica ste bili diskrimisani. Zašto?

To je tačno. Bila sam životno ugrožena. Sve je počelo sa Facebook grupama. Ljudi su isfrustrirani i lako ih je zavesti. To se prenijelo u moju svakodnevnicu. U septembru 2020. je došalo do fizičkog napada. Bio mi je ugrožen život.

Da li vas je država zaštitila?

Ne, zaštitu sam morala potražiti van države. Gdje god sam pokucala nisam naišla na razumjevanje. Prosto je nevjerovatno kako se ljudi promjene preko noći. Ja sam postala državni neprijatelj, terorista, neko ko pomaže migrantima.

A onda ste dobili mirovnu nagradu Goran Bubalo?

Drago mi je da je nagrada došla zu Veliku Kladušu kada su stvari bile van kontrole. Nekako se nakon toga sve promijenilo. Napadi su se prestali dešavati.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad