Pronađen sa samo 43 kilograma
Popio metamfetamina za 30 vojnika, prešao 400 kilometara na skijama, nagazio na minu i jeo sirovu pticu: Najluđa priča Drugog svjetskog rata

Postoje loši dani, postoje katastrofalni dani, a onda postoji ono što se finskom vojniku Aimu Koivunenu dogodilo u martu 1944. godine. Bježeći od Sovjeta kroz zaleđenu divljinu, umjesto jedne tablete za razbuđivanje progutao je gotovo cijelu zalihu metamfetamina namijenjenu njegovoj jedinici. Ono što je uslijedilo zvuči kao scenario za potpuno otkačen film: halucinacije, stotine kilometara lutanja na skijama, zapaljena koliba, eksplozija mine i nevjerovatna borba za život. I da, čovjek je sve to preživio.
Ako ste ikada popili jednu kafu previše i pomislili da vam srce radi prekovremeno, priča o finskom vojniku Aimu Koivunenu mogla bi vam potpuno promijeniti perspektivu.
Koivunen je tokom Drugog svjetskog rata, u martu 1944. godine, bio pripadnik finske izviđačke jedinice koja je djelovala iza sovjetskih linija.
Kada su se finski vojnici našli pod neprijateljskim pritiskom, morali su pobjeći na skijama kroz duboki snijeg.
Koivunen je predvodio grupu i probijao put kroz snježne nanose. Nakon dugog i iscrpljujućeg skijanja ostao je gotovo bez snage.
Tada je odlučio posegnuti za nečim što bi ga moglo razbuditi.
I tu počinje jedna od najbizarnijih priča Drugog svjetskog rata.
Htio je jednu tabletu. Dobio je mnogo više nego što je tražio.
U džepu uniforme nosio je Pervitin, stimulans na bazi metamfetamina koji su tokom rata koristile pojedine vojne jedinice kako bi vojnici mogli duže ostati budni.
Tablete su bile namijenjene cijeloj njegovoj izviđačkoj grupi.
Koivunen je, prema vlastitom svjedočenju, pokušao izvaditi jednu tabletu dok je skijao, ali nije želio skidati rukavice.
Pokazalo se da to nije bila najbolja odluka.
Više tableta zalijepilo se jedna za drugu, a iscrpljeni vojnik progutao je sve što mu se našlo u ruci.
Kasnije je procijenio da je uzeo oko 30 tableta.
U početku se činilo da je pronašao rješenje za umor. Dobio je snažan nalet energije, a skijanje mu je ponovo postalo lakše.
Međutim, vrlo brzo postalo je jasno da je problem umora zamijenio nečim daleko ozbiljnijim.
Toliko je izgubio dodir sa stvarnošću da su mu saborci oduzeli municiju
Ogromna količina metamfetamina počela je djelovati na Koivunenovu svijest.
Doživljavao je halucinacije, gubio orijentaciju i ponašao se toliko nepredvidivo da su mu saborci, prema kasnijem svjedočenju njegovog sina, oduzeli okvire s municijom.
U jednom trenutku odvojio se od jedinice.
Kada je ponovo došao sebi, shvatio je da je potpuno sam usred zaleđene divljine.
Bez hrane, bez pomoći i bez jasne predstave gdje se nalazi.
A najgore je tek dolazilo.
Zapalio kolibu, naišao na minu i nastavio lutati
Koivunen je danima lutao kroz snijeg, pokušavajući pronaći put do sigurnosti.
Prema njegovim kasnijim sjećanjima, halucinacije su bile toliko snažne da je povremeno vjerovao kako razgovara s poznanicima ili da se ponovo pridružio svojoj jedinici.
Stvarnost je, nažalost, bila znatno manje ugodna.
Temperature su se spuštale i do minus 30 stepeni Celzijusa, a hrane gotovo da nije imao.
U jednom trenutku naišao je na napuštenu kolibu, što je moglo biti spasonosno sklonište.
Ali zbog dezorijentacije je, prema svom svjedočenju, zapalio vatru na podu. Koliba je izgorjela.
Kao da to nije bilo dovoljno, tokom lutanja naišao je i na minsko polje.
Mina je eksplodirala i teško ga povrijedila.
Za većinu ljudi već bi jedan od ovih događaja bio dovoljan da se priča završi tragično.
Koivunen je, međutim, još bio živ.
Na meniju borovi izdanci i sirova ptica
Dok je pokušavao preživjeti, Koivunen nije imao luksuz biranja hrane.
Njegov sin Mika kasnije je za finski javni servis Yle ispričao da je otac tokom lutanja jeo borove izdanke, a uspio je uhvatiti i pticu koju je pojeo sirovu.
Daleko od restorana s pet zvjezdica, ali u takvim okolnostima najvažnije je bilo ostati živ.
Koivunen je nastavio tražiti pomoć, sve slabiji i iscrpljeniji.
Na kraju ga je, prema porodičnom svjedočenju, uočio njemački izviđački avion.
Kako bi privukao pažnju, stavio je krznenu kapu na vrh skijaškog štapa i mahao.
Spasilačka operacija dodatno se zakomplikovala jer je područje bilo minirano.
Ipak, konačno je izvučen i prebačen u poljsku bolnicu.
U bolnicu stigao sa 43 kilograma i pulsom od 200
Kada je Koivunen stigao na liječenje, njegovo zdravstveno stanje bilo je izuzetno teško.
Prema njegovom kasnijem svjedočenju, težio je svega 43 kilograma, a puls mu je iznosio približno 200 otkucaja u minuti.
Od svoje jedinice odvojio se 18. marta, a u bolnicu je stigao 1. aprila 1944. godine.
Tokom tog perioda, prema vlastitoj procjeni, prešao je oko 400 kilometara na skijama.
Da stvar bude nevjerovatnija, preživio je i ozbiljne promrzline, iako je zbog njih izgubio prste na jednom stopalu.
Nakon oporavka više se nije vratio na front.
Priču je ispričao tek 34 godine kasnije
Koivunen je svoje nevjerovatno iskustvo detaljno opisao tek nekoliko decenija nakon rata.
Njegovo svjedočenje, pod naslovom Pervitiinipartio, objavljeno je 1978. godine u finskom časopisu Kansa taisteli.
O događajima je kasnije govorio i njegov sin, a priča je obrađena u finskim vojnohistorijskim istraživanjima.
Važno je naglasiti da su brojke poput 30 tableta i 400 prijeđenih kilometara Koivunenove naknadne procjene, a ne nezavisno izmjereni podaci. Zbog halucinacija i gubitaka pamćenja nije moguće potvrditi baš svaki detalj njegove odiseje.
Ipak, osnovni tok ove nevjerovatne ratne priče ima uporište u historijskim izvorima.
Koivunen je preživio rat, osnovao porodicu i doživio duboku starost.
Njegovo iskustvo danas zvuči gotovo komično zbog niza nevjerovatnih okolnosti, ali u stvarnosti je bilo izuzetno opasno. Metamfetamin mu nije dao nikakve nadljudske sposobnosti, već ga je doveo u stanje teškog trovanja, dezorijentacije i životne ugroženosti.
A ako iz ove priče postoji jedna sasvim praktična pouka, onda je to da skidanje rukavica prije uzimanja lijeka ipak nije toliko veliki gubitak vremena.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare