Kako je negiranje genocida naučilo govoriti jezikom "debate"

Nije govorila samo o vlastitoj boli. To je teret koji nose hiljade preživjelih širom Bosne i Hercegovine. Više od tri decenije nakon genocida, za njih više nije najteže prisjećati se onoga što se dogodilo. Najteže je iznova dokazivati da se dogodilo.

Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, snage Vojske Republike Srpske ubile su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Ubistva su prestala. Negiranje nije. S vremenom se samo promijenilo.

Američka historičarka Deborah Lipstadt veći dio svoje karijere posvetila je proučavanju upravo takvih promjena. Negiranje, tvrdi ona, rijetko ostaje isto. Kako historijski dokazi postaju snažniji, tako se mijenjaju i metode onih koji ih pokušavaju osporiti. Danas ono rijetko počinje otvorenom tvrdnjom da se ništa nije dogodilo.

Počinje pitanjima:

Jesu li međunarodni sudovi bili politički motivisani? Jesu li brojevi žrtava preuveličani? Zar ne bi trebalo formirati novu komisiju? Zašto se jedno tumačenje historije smatra konačnim? Zašto je rasprava o tome nepoželjna?

Posmatrano pojedinačno, svako od tih pitanja može zvučati kao legitimna skepsa.

Posmatrana zajedno, ona imaju sasvim drugu svrhu - sudski utvrđene činjenice ponovo pretvoriti u predmet političkog mišljenja.

A kada je riječ o Srebrenici, malo je događaja čija je pravna i činjenična pozadina tako temeljito dokumentovana.

Tokom više od dvije decenije međunarodni sudovi analizirali su svjedočenja preživjelih, vojne dokumente, presretnute komunikacije, forenzičke nalaze, satelitske snimke i hiljade drugih dokaza.

U historijskoj žalbenoj presudi u predmetu Krstić, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zaključio je da „pravo osuđuje... duboku i trajnu povredu nanesenu žrtvama te masakr u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom – genocid“.

Međunarodni sud pravde kasnije je potvrdio da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Istovremeno je utvrdio da je Srbija prekršila svoju obavezu da spriječi genocid i kazni njegove počinioce, iako nije zaključio da je sama država Srbija direktno odgovorna za njegovo izvršenje.

Zbog toga ključno pitanje, više od tri decenije kasnije, više nije da li se genocid dogodio.

Ključno pitanje je kako njegovo negiranje opstaje nakon što su pravne i historijske činjenice tako temeljito utvrđene.

Lipstadt smatra da savremeni negatori nastoje steći legitimitet predstavljajući se kao istraživači, a ne kao ideolozi. Umjesto da otvoreno nastupaju kao ekstremisti, oni, kako piše, „svoju ekstremističku i antisemitsku agendu prikrivaju prividom naučnog istraživanja i akademskog diskursa“, predstavljajući se kao ljudi koji samo tragaju za historijskom istinom.

Vremenom je, zaključuje ona, „način djelovanja negatora postao sve suptilniji“.

Cilj više nije uvjeriti javnost da se zločin nikada nije dogodio.

Cilj je proizvesti dovoljno sumnje da odavno utvrđene činjenice ponovo počnu izgledati sporno.

A ta sumnja najčešće dolazi prerušena u debatu.

„Šta nije u redu s tim da se čuju sva mišljenja?“, pita Lipstadt.

Njen odgovor je nedvosmislen.

To je „nepostojeća debata u kojoj samo jedna strana tvrdi da se uopće vodi debata: negatori“.

Cilj više nije otkrivanje istine. Cilj je sumnja.

A Bosna i Hercegovina danas predstavlja možda jedan od najjasnijih primjera kako ta strategija izgleda u praksi.

Privid naučne rasprave

Umjesto otvorenog negiranja genocida u Srebrenici, sve češće se pojavljuje upravo obrazac koji je opisala Lipstadt: nezavisne komisije, alternativne istrage, suprotstavljeni „stručnjaci“ i stalni pozivi da se „preispitaju“ zaključci koje su međunarodni sudovi utvrđivali decenijama.

Možda najjasniji primjer pojavio se 2021. godine, kada je Vlada Republike Srpske formirala „Nezavisnu međunarodnu komisiju“ na čijem je čelu bio izraelski historičar Holokausta Gideon Greif. Komisija nije predstavljena kao politički projekat, već kao novo, naučno preispitivanje događaja u Srebrenici i njenoj okolini.

Njeni zaključci izazvali su gotovo trenutne reakcije historičara, stručnjaka za genocid i pravnih eksperata.

Među najglasnijim kritičarima bio je Menachem Z. Rosensaft, izvršni potpredsjednik i glavni pravni savjetnik Svjetskog jevrejskog kongresa te sin dvoje preživjelih iz Holokausta. Izvještaj je opisao kao „sramotu za naučni rad“, koja „stoji u potpunoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama međunarodnog prava“.

Rosensaft je tvrdio da je imenovanje Greifa trebalo „dati privid naučne vjerodostojnosti“ još jednom pokušaju osporavanja ili relativiziranja zločina koji su već utvrđeni pred međunarodnim sudovima.

Naveo je da, umjesto da se suoči s ogromnom količinom dokaza, izvještaj „kao neupitne činjenice predstavlja radove uglavnom diskreditiranih negatora genocida u Srebrenici, bez ozbiljnog suočavanja s radovima historičara i pravnih stručnjaka koji su došli do potpuno suprotnih zaključaka“.

Konačni izvještaj, zaključio je Rosensaft, nije bio „ništa drugo do razrađena reprodukcija višedecenijskog negiranja genocida u Srebrenici od strane političara Republike Srpske, srpskih nacionalista, pseudonaučnika i drugih“.

Rosensaftova kritika gotovo se u potpunosti poklapala s analizom Deborah Lipstadt.

Problem nije bio samo u tome što je komisija osporila već utvrđene zaključke. Problem je bio u tome što je neslaganje predstavljeno kao naučni rad, stvarajući privid da među historičarima i pravnicima i dalje postoji otvorena rasprava o pitanju koje su međunarodni sudovi odavno razriješili.

Greif je kasnije djelimično korigovao svoje tvrdnje. Nakon što je izvještaj izazvao široke međunarodne kritike i nakon što je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier odustao od namjere da mu dodijeli Savezni križ za zasluge, Greif je priznao da su njegove ranije javne izjave o broju žrtava bile „greška“.

„To je broj koji se od početka spominje; nikada nije bio drugačiji - oko 8.000. Mi taj broj ne iskrivljujemo, prihvatamo ga“, rekao je, dodajući da će komisija u pojašnjenjima snažnije osuditi zločine.

Ipak, nije odustao od odbacivanja pravne kvalifikacije genocida niti je povukao šire zaključke izvještaja.

Greifova komisija nije bila izolovan slučaj.

U izvještaju o negiranju genocida iz 2022. godine, Memorijalni centar Srebrenica dokumentovao je obrasce koji se iznova pojavljuju širom regiona. Među njima su osporavanje broja i identiteta žrtava, teorije zavjere kojima se dovodi u pitanje kredibilitet međunarodnih sudova te nacionalistički historijski revizionizam.

Izvještaj je posebno izdvojio ono što naziva „pseudonaučnim pristupom“, u kojem se selektivno biraju dokazi i predstavljaju navodni kontraargumenti kako bi se stvorio utisak da sudski utvrđene činjenice i dalje ostaju predmet ozbiljnog spora.

Kvantitativna analiza Memorijalnog centra zabilježila je 693 slučaja negiranja genocida između maja 2021. i aprila 2022. godine: 476 u Srbiji i 176 u Bosni i Hercegovini, od čega 175 u Republici Srpskoj. Evidentirana su 444 slučaja aktivnog negiranja, 126 slučajeva relativizacije, 59 slučajeva podrške počiniocima, 57 slučajeva priznavanja zločina uz odbacivanje termina genocid te pet poziva na novi genocid.

Možda najvažniji zaključak izvještaja bio je da se negiranje promijenilo.

Umjesto otvorene tvrdnje da genocida nije bilo, savremeni narativi sve češće nastoje potkopati sigurnost u utvrđene činjenice - tvrdeći da postoje „različite istine“, da historija još nije konačno utvrđena ili da su presude međunarodnih sudova tek jedno od mogućih tumačenja.

Otvoreno negiranje danas je relativno lako prepoznati. Mnogo je teže prepoznati negiranje koje dolazi prerušeno u naučni rad, historijski revizionizam ili poziv na „uravnoteženu raspravu“.

A upravo je to, upozoravala je Lipstadt još prije mnogo godina, i njegova suština.

Odgovor institucija

Ako je negiranje postalo sofisticiranije, sofisticiraniji su postali i pokušaji da mu se odgovori.

Američki stručnjak za Bosnu i Hercegovinu David Pettigrew je 2022. godine pozvao njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera da odustane od namjere da odlikuje Gideona Greifa, upozoravajući da negiranje genocida nije tek drugačije tumačenje historije.

Pozivajući se na zakonsku zabranu negiranja genocida u Bosni i Hercegovini i evropski pravni okvir kojim se sankcioniše negiranje Holokausta, Pettigrew je napisao da negiranje „umanjuje i banalizira patnju pripadnika grupe koja je bila meta“ te ih izlaže opasnosti od budućeg nasilja.

Njegov zaključak bio je još direktniji.

„Negiranje je oblik podsticanja budućeg nasilja nad grupom koja je bila meta“.

Taj princip posljednjih godina sve više pronalazi mjesto i u međunarodnim institucijama.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2024. godine usvojila Rezoluciju A/RES/78/282 kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici iz 1995. godine.

Istom rezolucijom Generalna skupština „bez rezerve osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici kao historijske činjenice“ te poziva države članice da kroz obrazovne programe čuvaju utvrđene činjenice i rade na sprečavanju negiranja, iskrivljavanja historije i budućih genocida.

Godinu kasnije, obilježavajući prvu zvaničnu komemoraciju ovog međunarodnog dana, generalni sekretar Ujedinjenih nacija António Guterres upozorio je da je nakon Srebrenice svijet ponovo obećao „Nikada više“, ali da se danas ponovo suočava s rastom govora mržnje, veličanjem ratnih zločinaca i istim opasnim tokovima koji su nekada vodili do masovnih zločina.

Postoje i konkretni pokazatelji da suočavanje s negiranjem može promijeniti način na koji se ono javno ispoljava, čak i ako ga ne može u potpunosti ukloniti.

Nakon što je tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko 2021. godine nametnuo izmjene Krivičnog zakona kojima su kriminalizirani negiranje genocida i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, BIRN BiH zabilježio je nagli pad sadržaja koji negiraju genocid na društvenim mrežama u danima neposredno nakon stupanja zakona na snagu.

Sličan zaključak donio je i Memorijalni centar Srebrenica u svojoj godišnjoj analizi, navodeći da je broj evidentiranih slučajeva negiranja u Bosni i Hercegovini značajno smanjen, iako su isti narativi nastavili nesmetano cirkulisati u drugim dijelovima regiona.

Zakon nije zaustavio negiranje. Promijenio je njegov rječnik.

Ta promjena vidljiva je i u političkom diskursu.

Nekadašnji ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenad Nešić branio je studente koji su veličali pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića tvrdeći da su samo izrazili „svoje mišljenje“, uz ocjenu da „mišljenje ne može da izazove nikakvu bol i izazove zločin kao ni naštetiti državi“.

Takve izjave otvoreno ne odbacuju historijske činjenice.

Umjesto toga, raspravu pomjeraju sa sudski utvrđenih činjenica na pitanja mišljenja, interpretacije i slobode izražavanja - upravo na teren za koji je Deborah Lipstadt upozoravala da predstavlja savremeni jezik negiranja.

Ljudska cijena sumnje

Za preživjele, međutim, u tome nema ničeg apstraktnog.

Obraćajući se Ujedinjenim nacijama tri decenije nakon genocida, Munira Subašić podsjetila je da Majke Srebrenice „nisu stale“ i da „nisu čekale da im neko drugi donese pravdu“.

Pred kraj svog obraćanja objasnila je šta negiranje znači onima koji i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

„Bez pronalaska kostiju naše djece, ne možemo reći da su uopće postojala. Mnogi danas negiraju da smo ih ikada i imali“.

Počinioci su zločin najprije pokušali sakriti fizički, premještajući tijela iz primarnih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice kako bi uništili tragove.

Bile su potrebne decenije DNK analiza, forenzičkih istraga, svjedočenja i sudskih postupaka da bi se rekonstruisalo ono što se dogodilo.

Današnja borba vodi se drugačijim sredstvima.

Umjesto skrivanja tijela, negiranje pokušava zamagliti historijski zapis proizvođenjem sumnje, selektivnim korištenjem dokaza, pseudonaukom i prividom legitimne rasprave.

Više od trideset godina nakon Srebrenice, negiranje genocida rijetko otvoreno tvrdi da se genocid nije dogodio. Mnogo češće traži da se o već utvrđenim činjenicama raspravlja kao da još nisu utvrđene.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad