Treba li zabraniti korištenje mobitela u školama u BiH: "To je najlakše, ali i najlošije rješenje"

“Pitajmo djecu, promijenimo nastavu — zabrana je najlakše, ali najlošije rješenje”

Edukator Namir Ibrahimović upozorava da bi odluke trebalo temeljiti na činjenicama i iskustvu učenika, a ne posezati za generalnom zabranom:

“Zabrana nije rješenje. Sam pojam zabrane je problematičan… Ako mi mislimo da đaci ne trebaju koristiti telefon u školi, šta dovodi do toga? Da krenemo sa istraživanjem. Pa da pitamo djecu. Mi zapravo donosimo odluku bez da smo pitali djecu šta misle — kako koriste telefon u školi, za koje potrebe, zašto ga koriste i šta imaju kao alternativu koju ne koriste", naveo je Ibrahimović.

Ističe da i sadašnja pravila daju nastavnicima alat, ali da se suštinski problem krije u organizaciji nastave i modelima rada.

"Ukoliko nastavnik vodi nastavu, po svim važećim propisima učenici ne mogu koristiti telefon — to da bude vrlo jasno. A drugi problem je zašto učenici ipak koriste i zašto neke nastavnike nije briga. Tu dolazimo do promjene obrazovne paradigme: da nastava bude smisleno organizirana, da prostor škole bude dovoljno zanimljiv i funkcionalan da telefon nije prva opcija", mišljenja je Ibrahimović.

Ibrahimović upozorava na opasnost oslanjanja na kazne:

"Bojim se da u praksi najčešće posežemo za kažnjavanjem. Zabrana je suštinski najlakša stvar — kažemo ‘to više nije naša odgovornost’ i prestanemo se baviti zašto djeca posežu za uređajem. Umjesto toga, otvorimo razgovor: šta gledaju, šta slušaju, kako o tome misle".

Govoreći o digitalnoj pismenosti, naglašava da je to ključna kompetencija.

"Jedna od deset ključnih kompetencija je digitalna kompetencija. Mi nismo pismeni ukoliko smo digitalno nepismeni. Kad bi znanje djece o tehnologiji ušlo u školu i koristilo se za razvoj drugih kompetencija, upotreba telefona bi postala svrhovita: učenje, istraživanje, prijavljivanje problema. U prekomjernom i nesvrhovitom korištenju tehnologija jeste štetna; u svrhovitom je korisna", kazao je Ibrahimović.

Naš sagovornik je ukazao i na kontradikcije odraslih.

“Mi često dajemo djeci kontradiktorne poruke: s jedne strane — ‘nemojte telefone’; s druge — digitaliziramo sve, od pametnih tabli do tableta. A onda odrasli po cijeli dan gledaju u telefon. Jedna djevojčica od 11 godina me pitala: ‘Hoće li to značiti da i mama i tata ne smiju?’ Djeca vrlo logično povlače paralelu", stava je Ibrahimović.

“Dogovor kuću gradi”: kako izgleda učionica bez zabrane, ali s pravilima

Učiteljica Mujesira Hajdarević donosi praksu iz razreda: umjesto rigidne zabrane — dogovor i jasna, poznata pravila.

“Zabrana nikad nije dobra, ali dogovor kuću gradi. Dogovor s roditeljima — broj jedan. Sa djecom se sve može dogovoriti. Pet godina sam izvela generaciju i naš dogovor je bio ovakav: ako nekom zaista treba mobitel, mama ili tata napiše; dijete telefon donese, ne koristi ga i ostavi. Na kraju, kao nagradu za strpljenje, ponijeli su telefon na studijsko putovanje", navela je Hajdarević.

Opisala je i dnevne izazove.

“U praksi, na odmoru umjesto da razgovaraju, djeca uzmu telefon ili igricu. Napravili smo ‘džepiće’ na ulazu u učionicu, ali ni to nije praktično — ko odgovara za aparat od 1.500 KM? I sigurnosna odgovornost je na nastavniku: zamislite čas s više od 20 učenika, učenik ide do toaleta i ponese telefon… Ko je odgovoran ako se nešto desi?”, upitala je.

Kako kaže Hajdarević i ona je više za pravila nego za zabranu.

"Nisam za opću zabranu, ali pravilnikom urediti moramo: ako taj čas trebamo mobitele, laptope — donijet ćemo i radit ćemo. To je taj čas ili taj dan. Ali nije svaki dan, svaki čas, svaki odmor. Na malim odmorima bolje je razgovarati, ponoviti gradivo, pitati pomoć, nego provesti pet minuta na igrici", naglasila je.

“Odluke temeljiti na istraživanjima — ne ad hoc”

Pedagogica Adna Sokolović sažela je preporuke za škole i donositelje odluka:

“Prije svega — temeljiti naš rad na istraživanjima. Istražiti pa donijeti odluku. Ne donositi ad hoc rješenja, nego zajednički ući u primjenu koja će biti dosljedna na svim nivoima. Škola nije jedini akter — treba nam međusektorska suradnja, planiranje s učenicima i roditeljima", nagalsila je Sokolović.

Ibrahimović je apelovao da se kultura odgovorne upotrebe devicea (uređaja) proširi na cijelo društvo.

“Zašto samo škole i djeca? Hajde da i u javnim ustanovama znamo kada se koristi privatni telefon. I ljekari, i državni službenici, i političari — budimo primjer. Neodgovorna upotreba nije problem samo u školi", smatra Ibrahimović.

Sagovornici su zapravo saglasno da umjesto opće zabrane, školama trebaju jasna i provediva pravila, dogovor s roditeljima i učenicima, dosljedna primjena i sistematsko učenje digitalne pismenosti.

Kada su časovi smisleno osmišljeni i odrasli daju dosljedan primjer, kako kažu, potreba za telefonom prirodno opada.

“Nema telefona svo vrijeme u školi. Dogovor: kad treba — donesete; kad ne treba — ne treba, tačka. To mora biti uređeno pravilnikom", naglasila je Hajdarević.

Sokolović smatra da je potrebno prvo provesti istraživanje pa onda odlučiti i tu odluku zajednički i dosljedno provoditi.

I Ibrahimović je sličnog stava dodajući da se kazne trebaju zaobilaziti kada je god to moguće.

"Promijenimo paradigmu: manje kazne i zabrane, više smisleno osmišljene nastave i odgovornog primjera odraslih", poručio je Ibrahimović.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad