Poslije 48 dana pod ruskom okupacijom, dvije novinarke iz Hersona uspjele su da dođu do slobode. Ipak, pod neprijateljskom vojskom su bile toliko dugo, da se ne usuđuju da povjeruju u to da su napokon bezbjedne.

Oksana Borisova i Alisa Poliakova (imena su promijenjena zbog bezbjednosti), nedjeljama unazad gledale su kako ruski vojnici obitavaju po njihovom gradu u vozilima sa oznakom Z, uništavaju ga, otimaju i muče njihove prijatelje.

Ali, na kraju su ipak uspjele da pobjegnu, nakon što su prošle sedam ruskih kontrolnih punktova, preživjele bliski susret sa ruskim projektilom, za nešto više od 10 sati stigle do Nikolajeva, mjesta koje kontrolišu ruski vojnici.

“Nevjrovatno je to da u svojoj zemlji ne možete da razlikujete ruske i ukrajinske vojnike, da strahujete od toga na koga ćete da naletite”, kaže Borisova.

Kada je čula da iz usta ukrajinskog vojnika izlazi: “dobar dan” , znala je da je da je “kod svojih”.

Inače, ove dve ukrajinske novinarke su hrabro dokumentovale užase života u okupiranom Hersonu od početka rata.

Ali, izvještavale su i o tome kako stanovnici žestoko nastavljaju da pronalaze razloge za radovanje: priča o mladim bolničkim stažistima koji se vjenčavaju, piju kafu u svom omiljenom kafiću dok oko njih odzvanjaju artiljerijski udari. Bilo je i scena crnog humora.

Ipak, uprkos pokušajima misle o drugim stvarima, strah nije jenjavao.

Nakon neprospavanih dana i noći i do njih je stigla ruka spasa. Jedan prijatelj im je ponudio mjesta u svom automobilu.

Borisova je pošla sa sa snahom i bebom, a Poliakova sa prijateljicom i mačkom. Njihovi muževi i sinovi ostali su u Hersonu.

Otišle ​​su na vrijeme. Prije samo nekoliko dana jedan njihov poznanik je upucan u glavu, a njegovoj porodici nije bilo dozvoljeno da ga sahrani.

„Sada sam spremna da dam sve pare ovog svijeta kako bi mi sin došao na bezbjedno”, rekla je Borisova.

Shvatile su da ni na sigurnom nije “sigurno”

Iako sina barem za sada ne može da dovede kod sebe, odlučila je da sebi dozvoli da uživa u slobodi. Iz Nikolajeva otišla je u Odesu, koja je izgledala kao „odmaralište”.

U kafićima su ljudi ispijali kafe i nisu brinuli mnogo brinuli o invaziji. Ali kada je počelo bombardovanje, shvatili su da ni tamo nije bezbjedno.

Uz pomoć hrišćanskih volontera, besplatno su otputovale autobusom u Njemačku preko Moldavije, i ostale u prihvatilištu dvije noći, prije nego što su stigle u Veliku Britaniju.

Iako je dolazak u Veliku Britaniju na neki način predstavljao olakšanje, one i dalje plaču svakog dana zbog užasa koji se dešavaju u njihovoj zemlji.

Prije rata, njihovi životi u Hersonu bili su ispunjeni. Borisova je putovala širom Evrope, pisala o arhitekturi i savremenoj umjetnosti, a Poliakova je izvještavala o političkim i društvenim temama. Leti su odmore provodile na obližnjem primorju, koje je sada minirala Rusija.

Sada je, kažu, život u Hersonu užasan. Posla nema, Rusija im je blokirala žito, a ljudi plaćaju hranom umjesto novcem. U međuvremenu, prodavnice su pune skupe hrane iz Moldavije i Rusije koju većina ne bi mogla da priušti čak i kada bi htjela.

„Ljudima koji su tamo ostali ništa neće pomoći osim njih samih. Tako su počeli da prave bašte, voćnjake u blizini svojih kuća da bi sebi obezbjedili hranu“, rekla je Poliakova.