Sa Švedskom i Finskom, dvije europske zemlje odlučile su odustati od višedesetljetne neutralnosti. Kancelar Karl Nehammer je odbacio ovaj korak za Austriju. On je to ponovio u travnju, neposredno prije nego što je otputovao u Moskvu kako bi uvjerio predsjednika Vladimira Putina da prekine ruski napad na Ukrajinu: "Austrija je bila neutralna, Austrija je neutralna i Austrija će ostati neutralna", rekao je austrijski kancelar.

Ali onda je 50 austrijskih poznatih osoba ponovo postavilo pitanje. U otvorenom pismu pozivaju saveznog predsjednika Alexandra van der Bellena da izvrši nezavisnu provjeru kako bi se utvrdilo je li neutralnost zemlje i dalje aktualna. „Uvijek je bilo pokušaja s različitih strana da se odustane od neutralnosti, ali su uvijek bili neuspješni”, kaže bečki politolog Heinz Gärtner. „Ne postoji stranka koja to želi, a ne želi ni stanovništvo.” U anketama se više od 75 posto Austrijanaca redovno izjašnjava za neutralnost, piše Deutsche Welle.

Zašto se neutralnost Austrije čini tako nepobitnom?

Time bi se na kraju krajeva rasprava zapravo mogla skinuti s dnevnog reda. Pa ipak, ostaje pitanje zašto se neutralnost Austrije čini tako nepobitnom, pogotovo što ova zemlja vodi aktivniju vanjsku politiku od Švedske i Finske ili Švicarske.

Stoljećima je Austrija bila velika sila koja je postavljala cara u Svetom rimskom carstvu i bila je sve samo ne neutralna.U 19. stoljeću formirano je Austrijsko carstvo, koje je 1867. godine postalo carska i kraljevska dvojna monarhija Austrougarske, koja je obuhvaćala velike dijelove Balkana i proširila se na današnju Ukrajinu.

Poslije poraza u Prvom svjetskom ratu Austrija je Versajskim ugovorom svedena na današnje granice. Međutim, zemlja je postala neutralna tek deset godina nakon još jednog poraza i to u Drugom svjetskom ratu – 26. listopada 1955. godine Bečkim državnim ugovorom.

U to vrijeme zemlju su, kao i Njemačku, okupirale četiri sile pobjednice (Rusija, SAD, Velika Britanija i Francuska). „Neutralnost je bila jedini način za Austriju da natjera savezničke trupe da se povuku”, objašnjava Gärtner. „Austriji je tada čak prijetila trajna podjela, slična onoj u Njemačkoj. Ova opasnost je otklonjena konsenzusom sila pobjednica o neutralnosti – posebno Sovjetskog Saveza i SAD-a.”

Austrija naginje demokratskom i ekonomskom sklopu vrijednosti Zapada

Čak i ako se uzme u obzir činjenica da je Sovjetski Savez u to vrijeme pristao na neutralnost, nema sumnje da Austrija naginje kulturi i demokratskom, tržišno-ekonomskom sklopu vrijednosti Zapada. To se ogleda i u činjenici da je Austrija 1961. godine postala jedna od osnivačica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Međutim, u isto vrijeme, od 1960-ih, glavni grad Austrije Beč postao je sjedište nekoliko važnih međunarodnih organizacija koje se ne mogu pripisati ni jednoj strani Hladnog rata, uključujući Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA) i Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) kao i niz organizacija Ujedinjenih nacija. Bruno Kreisky, austrijski kancelar od 1970. do 1983, vidio je ovo kao bolju alternativu sigurnosne politike u odnosu na jačanje vojske u zemlji. Za politologa Gärtnera ovo nije kontradikcija: „Nije u pitanju neutralnost, nego vojna neutralnost”. Državni ugovor isključuje posebno tri stvari: vojno miješanje u sukobe drugih zemalja, stalno stacioniranje stranih trupa u Austriji i pristupanje vojnom savezu.

Ipak, Sovjetski Savez se, kao i Ujedinjeno Kraljevstvo, dugo protivio pristupanju Austrije Europskoj zajednici, organizaciji koja je prethodila Europskoj uniji (EU). Ovo je opravdano pasusom u državnom ugovoru koji je isključivao „uniju s Njemačkom” – čak i ekonomsku. Konačno, neposredno prije pada Berlinskog zida, Austrija je podnijela zahtjev za članstvo, koji je ispunjen 1995. godine.

Kako će Austrija tumačiti svoju neutralnost u budućnosti?

U slučaju Švedske i Finske, desetljeća neutralnosti nisu bile ništa drugo nego dobrovoljna vanjskopolitička doktrina. Austrija i Švicarska su, s druge strane, obavezane na neutralnost međunarodnim ugovorima. Ali svoju neutralnost tumače drugačije: „Švicarska se drži pasivnije neutralnosti od Austrije”, kaže Gärtner. Tradicionalno, Švicarska se ne priključuje nikakvim gospodarskim sankcijama, nije članica EU-a i stoga ne sudjeluje u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici EU-a. Austrija je mnogo aktivnija kao posrednik u međunarodnim sukobima i sudjeluje u daleko većoj mjeri u misijama plavih kaciga UN-a nego Švicarska.

Dakle: je li neutralnost Austrije još uvijek aktualna? S obzirom na raspoloženje među stanovništvom i političarima, pitanje odustaje li Austrija od neutralnosti se u principu uopće i ne postavlja, kaže politolog Gärtner: „Bilo bi mnogo zanimljivije raspravljati o tome kako će Austrija tumačiti svoju neutralnost u budućnosti.”