Kako ljudi odgojeni da znaju razlikovati dobro i zlo završe umiješani u činove stravičnog nasilja nad drugima? Upravo ta zagonetka leži u srcu 2.000 presretanih poziva ruskih vojnika u Ukrajini.

Zapisi poziva, koje je na uvid dobila agencija Associated Press, pružaju novi pogled na godinu dana rata, ovaj put iz perspektive samih ruskih vojnika, prenosi ABC.

Associated Press je identificirao pozive iz ožujka 2022., koji su dolazili od vojnika iz vojnih odreda koji su, kako kažu ukrajinski tužitelji, počinili ratne zločine u Buči – gradu blizu Kijeva koji je postao simbol ruskih zvjerstava.

Pozivi pokazuju koliko su mladi vojnici, ali i njihova zemlja, bili nepripremljeni za rat koji će uslijediti. Mnogi su se pridružili vojsci jer su trebali novac, a informaciju da će biti poslani na frontu dobili su u posljednji tren. Rečeno im je da će biti dočekani kao junaci koji su oslobodili Ukrajinu od nacističkih tiranina i njihovih pokrovitelja na Zapadu, kao i da će Kijev pasti unutar tjedan dana bez prolijevanja krvi.

Presretani pozivi pokazuju kako su vojnici počeli shvaćati do koje mjere su bili obmanuti i kako se u njih sve više i više uvlačio strah. Nasilje koje je jednom bilo nezamislivo, sada je postalo normalno. Pljačka i opijanje predstavljali su rijetke trenutke odmora. Neki su rekli da slijede naredbe da ubijaju civile i ratne zarobljenike.

Pričaju svojim majkama kako ovaj rat zaista izgleda. Pričaju o ukrajinskom dječaku kojemu su odsječene uši. O jezivom zvižduku rakete od kojeg je gora samo tišina u kojoj si svjestan da raketa leti ravno na tebe. O modernom oružju koje ljudsko tijelo može raznijeti do te mjere da ne ostane ništa što se može poslati kući.

Njihove majke ne mogu pomiriti ponos koji osjećaju zbog svojih sinova i užas zbog onoga u čemu su se zatekli. Supruge i očevi mole ih da ne piju previše i da se jave kada god mogu.

ABC od Associated Pressa prenosi priče o tri muškarca – Ivanu, Leonidu i Maksimu. Ne navode njihova puna imena kako bi zaštitili njihove obitelji u Rusiji. Associated Press je ustanovio da su se ovi muškarci nalazili u područjima gdje su počinjeni ratni zločini, no nema dokaza o njihovim postupcima osim onoga što su i sami priznali.

Associated Press je razgovarao s majkama Ivana i Leonida, no nisu uspjeli kontaktirati Maksima i njegovu obitelj. Pozivi su potvrđeni kao autentični uz pomoć istraživačke skupine Dossier Center iz Londona, koju financira ruski disident Mikhail Hodorovski.

Leonid

Leonid je postao vojnik jer mu je trebao novac. Bio je u dugovima, a nije želio ovisiti o svojim roditeljima.

“Nisam bila spremna na to da moje dijete ide u rat sa samo 19 godina,” priča njegova majka. “Nitko od nas nije doživio ništa ovakvo, da bi naša djeca živjela u doba kada se moraju ići boriti.”

Leonidova majka kaže da se Rusija mora zaštititi od svojih neprijatelja. Ipak, ona je, kao i mnogi drugi, očekivala da će Rusija relativno brzo zauzeti dijelove istočne Ukrajine. Umjesto toga, Leonidova jedinica zapela je u Buči.

“Nitko nije očekivao da će biti toliko strašno, govori majka. “Moj sin je rekao samo jedno: ‘Moja savjest je čista. Oni su prvi otvorili vatru.’ To je sve.”

U pozivima se ocrtava jasan kontrast između načina na koji je Leonidova majka odgojila svog sina i onoga što on čini u Ukrajini. Ipak, ona brani svog sina i tvrdi da on nikada nije došao u kontakt s civilima u Ukrajini. Kaže da je sve bilo mirno, civilizirano. Nije bilo problema na prijelazima. Ništa loše se nije dogodilo. Rat nije promijenio njenog sina.

Odbija slušati presretane pozive. “Ovo je apsurdno”, kaže. “Nemojte pokušati stvari predstaviti kao da je moje dijete ubijalo nevine ljude.”

1. Ubij ako ne želiš biti ubijen

Leonid je prvi put vidio rat 24. veljače, kada je njegova jedinica ušla u Ukrajinu preko Bjelorusije i desetkovala odred Ukrajinaca na granici. Čini se da je nakon prve bitke Leonid suosjećao s mladim ukrajinskim vojnicima koje su upravo pobili.

Majka: Kada si se prestrašio?
Leonid: Kada nam je zapovjednik rekao da će sto posto pucati na nas. Upozorio nas je da moramo proći dalje, bez obzira na to što će nas gađati bombama i mecima.

Majka: Jesu li pucali na tebe?

Leonid: Naravno. Porazili smo ih.
Majka: Aha. Jeste li pucali iz tenkova?
Leonid. Da. Iz tenkova, strojnica i pušaka. Nismo nikog izgubili. Uništili smo četiri njihova tenka. Mrtva tijela su ležala i gorjela. Pobijedili smo.
Majka: Kakav užas! Lionka, želio si živjeti u tom trenutku, zar ne, zlato?

Leonid: Više nego ikad!
Majka: Više nego ikad, dušo.
Leonid: Naravno.
Majka: To je totalno stravično.

Leonid: Ležali su tamo, imali su samo 18, 19 godina. Jesam li ja nešto različit od njih? Ne, nisam.

2. Pravila normalnog života više ništa ne vrijede

Leonid majci priča kako su planirali zauzeti Kijev u tjedan dana, bez ispaljenog metka. Umjesto toga, njegova jedinica napadnuta je pored Černobila. Nisu imali nikakve karte, a Ukrajinci su maknuli znakove s ceste.

“Bilo je užasno zbunjujuće,” kaže. “Bili su dobro pripremljeni.”

Budući da nisu očekivali dugi napad, ruskim vojnicima ubrzo je ponestalo osnovnih potrepština. Kako bi dobili ono što su trebali – ili željeli – počeli su pljačkati.

Mnogi vojnici, uključujući Leonida, o novcu pričaju zabrinutim tonom iz kojeg je jasno da ga nemaju dovoljno. Neki primaju i “narudžbe” od obitelji i prijatelja za cipele određenog broja ili autodijelove. Ponosni su što mogu otići kući s nečim u rukama.

Leonid ležerno svojoj majci priča o pljačkanju, a ona ispočetka ne može vjerovati da joj sin krade. No to je za njega postalo normalno. Dok govori, gleda kako na horizontu gori grad.

“Predivno,” kaže.

Leonid: Gle, mama, ovdje je hrpa kuća, ne znam, sto, tisuću, i sve su prazne. Svi su pobjegli.

Majka: Znači svi su otišli? Ne pljačkate ih, je li tako? Ne ulazite u tuđe kuće?
Leonid: Naravno da ulazimo, mama. Jesi luda?

Majka: Znači ulazite. Pa što uzimate?
Leonid: Hranu, posteljinu, jastuke. Pokrivače, vilice, žlice, tave.

Majka (uz smijeh): Zezaš me.
Leonid: Sve što nemamo – čarape, čisto rublje, majice, pulovere.

3. Svi su neprijatelji

Leonid prepričava užas odlaska na stražu kada ne zna na koga ili što će naletjeti. Opisuje kako puca i na najmanji zvuk, bilo čiju i najmanju provokaciju. Ispočetka majka ne vjeruje da ruski vojnici ubijaju civile. Leonid priča da je civilima naređeno da bježe ili odu u skloništa.

Vojnici tumače da bilo tko tko je vani nije pravi civil. Putin im je rekao da će biti pozdravljeni kao osloboditelji, da su svi koji im se opiru fašisti, ustanici – ne civili.

Ovo je apsolutni rat. Milost je za luzere.

Majka: Lionka, vidio si tamo svašta!
Leonid: Pa… civili leže po ulicama, rasutih mozgova.

Majka: O Bože, misliš na lokalne ljude?
Leonid: Aha. Pa, gle. Da.
Majka: Jesu li to oni koje ste vi ubili ili…
Leonid: Ubila ih je naša vojska.
Majka: Lionka, to su možda samo miroljubivi ljudi.
Leonid: Mama, bila je bitka. Neki tip bi se samo niotkud pojavio, znaš? Možda bi izvukao granatu. Imali smo situaciju gdje smo zaustavili nekog dečka, uzeli smo mu mobitel. Imao je hrpu informacija u porukama – gdje bombardirati, koliko nas ima, koliko tenkova imamo. I to je bilo to.
Majka: Sve su znali?
Leonid: Strijeljan je na mjestu.
Majka: Aha.
Leonid: Imao je 17 godina. I to je bilo to, odmah tamo.
Majka: Aha.
Leonid. Bio je i jedan zatvorenik. 18 godina. Prvo je upucan u nogu. Onda su mu odsjekli uši. Nakon toga je sve priznao i onda su ga ubili.
Majka: A priznao je?
Leonid: Ne zarobljavamo nikog. Mislim, sve ih ubijamo.
Majka: Aha.

4. Kako se kući vratiti živ

Leonid priča majci kako je gotovo ubijen u četiri navrata. Sve je tako neorganizirano, kaže, nerijetko Rusi pucaju na vlastite trupe – to se čak i njemu dogodilo. Neki vojnici će sami sebe raniti kako bi dobili liječnički otpust, kaže.

U drugom pozivu priča svojoj djevojci kako zavidi suborcima koji su upucani u stopala i mogli otići kući. “Metak u stopalu znači, što, četiri mjeseca kod kuće na štakama,” kaže. “To bi bilo genijalno.”

Poklapa slušalicu jer je na njih otvorena vatra.

Majka: Hej, Lionečka.
Leonid: Htio sam te opet nazvati. Sada mogu razgovarati.
Majka: To je dobro.
Leonid: Ima ljudi ovdje koji su se sami ranili.
Majka: Aha.
Leonid: To rade kako bi dobili novac od osiguranja. Znaš gdje se rane?
Majka: To je blesavo, Lionka.
Leonid: Na dnu lijevog bedra.
Majka: To je s**nje, Lionka. Ludi su, znaš to, zar ne?
Leonid: Neki se toliko boje da su se spremni ozlijediti samo da odu.
Majka: Da, to je strah, što reći, to je ljudski strah. Svi žele živjeti. Slažem se s time, ali, molim te, nemoj to raditi. Svi se molimo za tebe. Prekriži se kad god imaš priliku, okreni se od svih i učini to. Svi se molimo za tebe. Svi smo zabrinuti.
Leonid: Stojim ovdje, znaš gdje sam? Evo 30 metara od ogromnog groblja (smije se).
Majka: To je užasno… samo da ubrzo završi.

Leonid kaže da je morao naučiti isprazniti mozak.

“Zamisli, noć je. Sjetiš u mraku i sve je tiho. Sam si sa svojim mislima. Iz dana u dan, sjediš sam sa svim tim mislima,” prepričava svojoj djevojci. “Naučio sam ne razmišljati ni o čemu dok sjedim vani.”

Obećava kući donijeti kolekciju metaka za djecu. “Trofeji iz Ukrajine,” kaže.

Majka mu kaže da ga čeka.

“Naravno da ću doći, zašto ne bih došao?” kaže Leonid.

“Naravno da hoćeš,” odgovara majka. “Nema sumnje. Ti si moja ljubav. Naravno da ćeš doći. Ti si moja sreća.”

Leonid se u Rusiju vratio u svibnju, teško ranjen, ali živ.
Rekao je svojoj majci da će Rusija pobijediti u ratu.

Ivan

Ivan je sanjao da će biti padobranac otkako je kao dječak igrao paintball. Odrastao je u selu na rubu Sibira. Njegov san se ostvario. Pridružio se elitnoj jedinici ruskih padobranaca koji su u Ukrajinu ušli na prvi dan Putinove invazije.

1. Ivanov put u rat
Ivan je bio u Bjelorusiji kada su dobili poruku na Telegramu: “Sutra idete u Ukrajinu. Događa se genocid nad ruskom populacijom. Moramo ga spriječiti.”

Kada je njegova majka saznala da je Ivan u Ukrajini, kaže da danima nije mogla govoriti, pila je sedative. Posijedila je. Ipak, bila je ponosna na svog sina.

Ivan je završio u Buči.

Ivan: Hej, mama.
Majka: Hej, sine! Kako…
Ivan: Kako si?
Majka: Vanja, znam da nas možda prisluškuju, bojim se…
Ivan: Nema veze.
Majka:… pitati te gdje si, što se događa. Gdje si?
Ivan: U Buči.
Majka: U Buči?
Ivan: U Buči.
Majka: Sine, budi oprezan koliko god možeš, ok? Ne jurcaj okolo! Čuvaj hladnu glavu.
Ivan: Joj, daj, ne jurcam okolo.
Majka: Aha, sigurno! Jučer si mi rekao kako ćeš j**eno sve pobiti (smijeh).
Ivan: Ubijat ćemo ako budemo morali.
Majka: Ha?
Ivan: Ako moramo, moramo.
Majka: Razumijem te. Toliko sam ponosna na tebe, sine moj! Ne znam ni kako da to kažem. Toliko te volim. Blagoslivljam te zbog svega, svega! Želim ti u svemu uspjeh. Čekam te bez obzira na sve.

2. Ljubav i strah

Putin i drugi su ruskim vojnicima rekli da će ih njihova braća i sestre u Ukrajini dočekati kao osloboditelje. Umjesto toga, Ivan je uvidio da većina Ukrajinaca želi da umre ili ode. Raspoloženje mu se pogoršalo.

Zove svoju djevojku Olju i kaže da ju je sanjao.

Ivan: J**ote, znaš, lud sam ovdje. Stvar je u tome… osjetio sam te, mogao sam te dodirnuti. Ne znam kako je to moguće, kako, gdje… ali zbilja sam te osjetio. Osjetio sam nešto, ne znam, nešto toplo, nešto drago. Kao da mi je na rukama bio plamen… i to je to. Ne znam. Spavao sam i probudio sam se sa svim tim mislima. Rat… znaš, kada spavaš i onda razmišljaš… rat… gdje je? Otišao sam van, šetao po ulicama i mislio, kvragu. Zbilja te želim vidjeti.
Olja: Čekam te.
Ivan: Čekaš? Ok. I ja čekam. Čekam kada te mogu vidjeti. Hajdemo se dogovoriti. Kada se vidimo, hajdemo cijeli dan provesti zajedno. Ljenčarit ćemo, jesti, gledat ćemo se, samo ja i ti, zajedno.
Olja: (smije se) Može.
…
Ivan: Ovdje možeš j**beno poludjeti. Toliko je sj**ano, s**nje koje se događa. Mislio sam da će ovdje biti lako, iskreno. Da će biti lako pričati, misliti o tome. Ali ispalo je teško. Na fronti smo. Kijev je na 15 kilometara od nas. Strašno je, Olja. Zbilja strašno.
Olja: Halo?
Ivan: Čuješ li me?
Linija se prekida.

3. Kraj

Stvari se pogoršavaju za Ivana u Ukrajini, a domoljublje koje osjeća njegova majka sve je jače, isto kao i njen bijes. Obitelj ima rodbinu u Kijevu, ali čini se da vjeruju da se ovdje radi o pravedničkom ratu protiv nacističke okupacije Ukrajine – ali i crne sjene SAD-a koju vide u pozadini ukrajinskog otpora. Kaže da će i sama otići boriti se u Ukrajinu.

Majka: Što predviđaš, kako će ovo završiti?
Ivan: Ovdje smo zasad. Vjerojatno ćemo ostati dok ne očiste cijelu Ukrajinu. Možda će nas povući, možda ne. Idemo za Kijev.
Majka: Što će učiniti?
Ivan: Ne idu nikuda dok ne očiste svu ovu gamad.
Majka: Čiste ih?
Ivan: Da. Ali čekali su nas, pripremali su se, razumiješ? Pripremali su se kako treba. Američki gadovi im pomažu.
Majka: J**ote, j**ote. Ubij ih sve. Imaš moj blagoslov.

Ivana je smrt dočekala deset godina nakon što je kao dijete igrao paintball.

U srpnju su lokalne novine objavile informacije o njegovoj sahrani. Ivan je junački poginuo u ruskoj “specijalnoj vojnoj operaciji,” pisalo je u objavi. Nikada te nećemo zaboraviti. Čitava Rusija tuguje.

U siječnju je AP razgovarao s njegovom majkom, koja je u početku negirala da je ikad pričala sa sinom dok je bio na fronti. Ipak, pristala je poslušati snimke razgovora i ipak priznala da je ona razgovarala s Ivanom.

“Nije imao veze s ubojstvima, a kamoli s pljačkom,” rekla je Associated Pressu i poklopila slušalicu.

Ivan je bio njen jedini sin.

Maksim

Maksim je u nekim pozivima pijan, nerazgovijetno govori. Život na fronti ne može podnijeti trijezan.
Nejasno je u kojoj je Maksim jedinici, ali ponekad zove s istog telefona kao i Ivan.
Kaže da su tamo sami i izloženi. Komunikacija je toliko loša da su više pod paljbom ruske vojske nego ukrajinske.
Boli ga zub, smrzava se. Konstantno love lokalno stanovništvo – muškarce, žene, djecu – koji odaju njihove položaje ukrajinskoj vojsci.

Maksimovo raspoloženje kreće se od dosade do užasa – ne samo zbog svega što je vidio, već i zbog svega što je učinio.

1. Zlato!

Jedini razlog zbog kojeg Maksim može razgovarati s obitelji u Rusiji je zato što krade telefone od lokalnog stanovništva. Kaže da pljačkaju i djecu.

“Sve im uzimamo”, objašnjava supruzi. “I oni mogu biti j**eni špijuni.”

Zapeo je tik izvan Kijeva, dosađuje se i nema pojma zašto je uopće u Ukrajini. Maksim i desetak dečkiju provalili su u šoping centar i pokrali sve zlato do kojeg su mogli doći.

Kod kuće Maksim ima problema s novcem, no ovdje jedva može nositi silno blago. Radosno računa koliko hrpa ukradenog zlata vrijedi. Kaže da je ponudio svežanj novca debeo kao njegova šaka ukrajinskim ženama i djeci.

“Želio sam ga dati normalnim obiteljima s djecom, ali svi ovdje su pijani”, kaže svojoj ženi.

Na kraju je novac dao nekom čovjeku koji mu je izgledao pristojno. “Rekao sam mu ‘gle, uzmi to, daj to obiteljima s djecom i uzmi i sebi nešto. Shvatit ćeš i sam, budi pošten.'”

U pozivima kući čuje se slatki visoki glasić Maksimovog djeteta dok Maksim priča sa svojom ženom.

Maksim: Znaš koliko ovdje košta gram zlata?
Žena: Ne.
Maksim? Otprilike? Negdje dvije, tri tisuće rublji, zar ne?
Žena: Da, valjda…
Maksim: Pa, imam kilu i pol. S etiketama.
Žena: J**ote, jesmo mi pljačkaši?
Maksim: S etiketama, da. Pucali smo na neki šoping centar iz tenka. Uđemo unutra i naletimo na j**enu zlatarnu. Sve je bilo prazno, ali našli smo sef. Provalili smo i unutra… j**ote! Nas sedmorica smo se nakrcali.
Žena: Razumijem.
Maksim: Imali su sve te ogrlice.

2. Propaganda

Maksim i njegova majka raspravljaju o različitim pričama o ratu koje se prenose na ukrajinskim i ruskim televizijama. Krive SAD i ponavljaju teorije zavjere koje propagiraju ruski državni mediji.

Ipak, Maksim i njegova majka vjeruju da su Ukrajinci ti kojima se prodaju lažne vijesti i propaganda. Najbolji način da se završi rat, kaže majka, je da netko ubije predsjednike SAD-a i Ukrajine.

Kasnije, Maksim majci govori da su u prvim tjednima rata poginule tisuće ruskih trupa – toliko njih da nije bilo vremena nizašto nego da raščiste tijela. To nije ono što govore na televiziji, kaže majka.

Maksim: Ovdje je sve američko. Svo oružje.
Majka: Pa Amerikanci ovo vode, naravno! Pogledaj im laboratorije. Razvijaju biološko oružje. Koronavirus je tamo doslovno krenuo.

Maksim: Da, vidio sam negdje da su koristili šišmiše.
Majka: Sve to. Šišmiše, ptice selice, čak i koronavirus je možda njihovo biološko oružje. Našli su silne dokumente s američkim potpisima u cijeloj Ukrajini. Bidenov sin je mozak iza svega ovoga. Kada će sve to stati? Kad prestanu slati oružje.
Maksim: Aha.
Majka: Ništa neće stati dok ne uhvate Zelenskog i ne pogube ga. On je budala, budala! Lutka SAD-a, a oni ga ni ne trebaju, budala. Gledaš TV i bude ti žao ljudi, civila, neki putuju s malom djecom. Da mi daju pušku, otišla bi i sama upucala Bidena (smije se).

3. Rat i mir

Ukrajinska vlada presreće ruske pozive kada njihove mobitele registriraju ukrajinski tornjevi, što vojsci pruža vrijedne informacije u stvarnom vremenu. Pozivi su postali i potencijalni dokazni materijal za ratne zločine. No oni za vojnike predstavljaju opasnost u drugom, osobnom smislu. Mobitel je poveznica između dvije nepovezive stvarnosti – rata u Ukrajini i situacije kod kuće.

U Maksimovim pozivima ženi sukobljavaju se rat i mir. Ona njihovu kćer uči pravilima ponašanja – opominje ju da ne baca stvari – a Maksim istovremeno u slušalicu priča da krade. Svijet njegove žene ispunjen je školskim zadaćama i zvukovima dječje igre. U njegovom svijetu zrakom zvižde meci.

Jedne noći prošlog ožujka, Maksim se ne može sabrati. Pio je, pije svaku večer.

Kaže joj da ubija civile, toliko njih da počinje gubiti razum. Kaže da možda neće stići kući živ. Sjedi tamo, pijan u mraku, čeka da počne ukrajinski artiljerijski napad.

Žena: Zašto? Zašto piješ?
Maksim: Svi su ovdje takvi. Nemoguće je bez toga.
Žena: Kako ćeš se, j**ote, zaštititi ako si pripit?
Maksim: To je totalno normalno. Upravo suprotno, lakše je pucati na civile. Nemojmo pričati o ovome. Vratit ću te i pričat ću ti kako je ovdje i zašto pijemo!
Žena: Molim te, pazi se!
Maksim: Sve će biti u redu. Iskreno, us*an sam od straha. Nigdje nisam vidio ovakav pakao. U šoku sam.
Žena: Zašto si, j**ote išao tamo?

Nekoliko minuta kasnije, Maksim priča s kćeri.

“Vraćaš se?” pita dijete.
“Naravno,” odgovara Maksim.

4. Kraj?

U posljednjem pozivu, Maksimova žena ima loš predosjećaj.

Žena: Je li sve u redu?
Maksim: Da. Zašto?
Žena: Budi iskren, je li sve u redu?
Maksim: Ha? Zašto pitaš?
Žena: Ništa, samo ne mogu više spavati.
Maksim je uspuhan. On i njegova jedinica spremni su za polazak. Njegova žena ga pita kamo idu.

“Naprijed”, kaže joj. “Neću moći zvati neko vrijeme.”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad