Preorali su travu koja je držala zemlju, a onda je 850 miliona tona tla odletjelo u zrak

Velike ravnice pokrivala je trava dubokog korijena.

To korijenje je držalo tlo na mjestu i u sušnim godinama, kojih je tamo oduvijek bilo.

Između 1925. i 1930. bilo je dovoljno kiše i visoke cijene pšenice, a pojavili su se i traktori na benzin i kombajni. Preorano je oko 33 miliona hektara, duboko, i sve što je zemlju držalo je uklonjeno.

Kada je kiša stala

Suša je počela u ljeto 1931.

Usjevi su propali, a iza njih je ostalo golo, isušeno tlo bez ijednog korijena.

Vjetar je uradio ostalo. Godine 1932. zabilježeno je četrnaest velikih prašnih oluja, naredne trideset osam, a 1937. sedamdeset dvije.

Mještani su ih zvali crne mećave. Zidovi prašine visoki i do tri kilometra kretali su se brzinom od osamdesetak kilometara na sat i pretvarali dan u noć.

Četrnaesti april 1935.

Toga dana desila se najgora.

Krenula je iz Oklahome poslijepodne, temperatura je pala za petnaestak stepeni, a onda je stigao crni zid.

Ljudi su mislili da je došao smak svijeta. Procjenjuje se da je tog jednog dana odnesen ogroman dio tla, a novinski izvještaj o toj oluji prvi je upotrijebio izraz koji se zadržao, prašna zdjela.

Prašina se nije zaustavila na ravnicama. Nastavila je prema istoku i za nekoliko dana stigla do Washingtona, gdje su pekari morali sklanjati hljeb od prozora, a rublje obješeno vani bilo je prekriveno prahom.

Predavanje koje je stiglo u pravi čas

Ovdje priča dobija obrt koji izgleda izmišljen.

Hugh Hammond Bennett, agronom koji je godinama pokušavao ubijediti Kongres da je erozija tla nacionalni problem, upravo je tih dana držao izlaganje pred kongresmenima u Washingtonu.

Dok je govorio, prašina s ravnica stigla je do grada i zamračila prozore sale.

Zakon o zaštiti tla usvojen je ubrzo nakon toga. Uvedeni su plodored, oranje po izohipsama, pojasevi drveća kao vjetrobrani i plaćanje farmerima da primjenjuju te mjere.

Šta je ostalo

Do 1938. na deset miliona hektara nestalo je oko dvanaest centimetara površinskog sloja.

Da bi se prirodnim putem stvorio jedan centimetar tog sloja, geolozima treba oko dvjesto godina.

Oko tri i po miliona ljudi napustilo je te krajeve i krenulo prema zapadu, uglavnom u Kaliforniju, tražeći posao.

Mjere zaštite su djelovale. Do ranih četrdesetih erozija je uglavnom zaustavljena, a s povratkom kiše 1941. oluje su prestale. Pojasevi drveća zasađeni tada i danas stoje na ravnicama, i ostali su najvidljiviji trag odluke da se stepa preore.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad