Kako je govorio ratni zločinac: "Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog uz put"

„Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.“

Ovo su riječi Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), izgovorene 1992. godine na sjednici Skupštine bosanskih Srba tokom rasprave o strateškim ciljevima.

Mladić je umro 27. augusta 2026. u pritvoru Ujedinjenih nacija u Hagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora.

Mladić je 8. juna 2021. pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata, širenje terora među civilima Sarajeva, protivpravne napade na civile te uzimanje pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce.

Nije proglašen krivim po tački optužnice koja se odnosila na genocid u šest općina – Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši i Prijedoru – ali je za zločine počinjene u tim i drugim općinama osuđen po drugim tačkama optužnice.

Ulazak u Srebrenicu i otvorene prijetnje

Nakon što su snage VRS-a 11. jula 1995. ušle u Srebrenicu, Mladić je pred televizijskim kamerama rekao:

„Evo nas, 11. jula 1995. godine, u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Dan kasnije, u presretnutom razgovoru s neimenovanim oficirom VRS-a, rekao je:

„Evakuirat ćemo sve, i ko hoće i ko neće.“

Na sastancima s predstavnicima bošnjačkog stanovništva u hotelu „Fontana“ 11. i 12. jula iznio je još direktniju prijetnju:

„Možete opstati ili nestati.“

Dokumenti koji su prethodili genocidu

Prema interaktivnom narativu „Srebrenica: genocid u osam činova“, ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. nagoviješteno je dokumentima usvojenim još 1992. godine, a potom je postupno provođeno u godinama koje su uslijedile.

Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine na 14. sjednici, održanoj 16. maja 1992, usvojila je šest strateških ciljeva srpskog naroda. Treći cilj podrazumijevao je uklanjanje Drine kao „granice koja razdvaja srpske države“ – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku.

Mladić je 19. novembra 1992. potpisao Direktivu broj 4, kojom je definiran način provođenja tog cilja:

„Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda.“

Tokom zime 1992/1993, usljed vojnih operacija i progona, desetine hiljada stanovnika etnički očišćenih bošnjačkih naselja u dolini Drine potražile su utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.

Zbog teške humanitarne situacije u Srebrenici, u kojoj se nalazilo oko 40.000 izbjeglica, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 16. aprila 1993. usvojilo je Rezoluciju 819 i Srebrenicu proglasilo prvom „zaštićenom zonom“ u Bosni i Hercegovini.

Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisao je Direktivu broj 7, kojom je naloženo „stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi“.

Komanda Drinskog korpusa VRS-a početkom jula 1995. izdala je naređenje za operaciju „Krivaja ’95“, kodni naziv napada na Srebrenicu. Snage VRS-a do 10. jula stigle su nadomak grada, a dan kasnije ušle su u zaštićenu zonu UN-a. U danima koji su uslijedili počinjen je genocid nad Bošnjacima Srebrenice.

„Svratim, ubijem nekog uz put“

Mladić je pravosnažno osuđen i zbog kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom.

Jednu od njegovih izjava u augustu 1993. kamerom je zabilježio kanadski Srbin Milan Lešić:

„Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog uz put. Zato je prekinut ovaj saobraćaj bio za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke, ko ih j*be.“

Mladićeve izjave, zajedno s vojnim dokumentima, presretnutim razgovorima i snimcima, korištene su kao dokazni materijal u postupcima pred Haškim tribunalom.