Dokazi o očiglednim zločinima u Ukrajini, sa civilima pogubljenim u predgrađima Kijeva, podsjećaju na još jedan evropski užas: krvave balkanske ratove 1990-ih i ponekad bremenite, višegodišnje napore da se odgovorni dovedu pred pravdu, piše ugledni New York Times.

Autori Dan Bilefsky i Marlise Simons navode da je bivši predsjednik Jugoslavije i “arhitekta decenije rata koji je odnio više od 200.000 života i raskomadao zemlju” postao 1999. godine prvi aktuelni šef države optužen za ratne zločine. Tri godine kasnije, postao je prvi bivši šef države kome se sudi za genocid u ratu u Bosni i Hercegovini, kao i za zločine protiv čovječnosti i kršenja Ženevskih konvencija za ratove u Hrvatskoj i na Kosovu.

Podsjećajući na značaj suđenja, organizacija Human Rights Watch, je u izvještaju iz 2006. Godine navela da je dovođenje bivšeg predsjednika pred međunarodni krivični sud “označilo kraj ere kada je biti šef države značio imunitet od krivičnog gonjenja”.

Od tada su i drugi bivši šefovi država, uključujući bivšeg liberijskog premijera Charlesa Taylora i bivšeg iračkog lidera Sadama Husseina, privedeni pred pravdu.

Taylor je osuđen na 50 godina zatvora zbog svoje uloge u zločinima počinjenim tokom građanskog rata u Sijera Leoneu 1990-ih, a Hussein je 2006. godine osuđen od strane iračkog specijalnog suda za zločine protiv čovječnosti za brutalnu represiju nad šiitskim gradom 1980-ih godina i osuđen na smrt vješanjem.

“Gospodin Milošević je umro u svojoj zatvorskoj ćeliji u Hagu 2006. godine, uskraćujući svojim žrtvama da vide pravosnažnu presudu, ali je javno emitovanje njegovih gnusnih zločina ipak predstavljalo važan moralni i pravni obračun”, navode autori.

Zataškavanje zločina

Navode da, mada se okolnosti u Ukrajini i balkanskim ratovima razlikuju u nekim fundamentalnim stvarima, uključujući obim i razmjere krvoprolića, neke paralele iskaču, kao na primjer “rusko zataškavanje i poricanje”.

“Suočeni sa slikovitim dokazima da su ruski vojnici ubili ukrajinske civile u predgrađu Buče, neke sa vezanim rukama, Moskva je tvrdila da je sve to “prevara”,” pišu oni.

Ističu da je Milošević također reagovao na sličan način, “maštovitom teorijom zavjere”, kada je optužen za saučesništvo u masakru u Srebrenici u Bosni 1995. godine tokom kojeg je ubijeno oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka, od kojih su mnogima bile ruke vezane sličan način.

On je tada rekao da su ljudi koji su zaista odgovorni za najgore krvoproliće u Evropi od Drugog svjetskog rata bili “francuski obavještajni operativci, muslimanski zvaničnici iz Bosne i plaćenici”, podsjetili su Bilefsky i Simons.

Milošević je također tvrdio da ratni masakr civila na sarajevskoj pijaci nisu izvršili Srbi, već su da su ga “inscenirali Muslimani sa tijelima iz mrtvačnice”.

Različite okolnosti

Međutim, pravni stručnjaci kažu da bi pozivanje Kremlja na odgovornost bilo mnogo teže nego što je to bio slučaj sa Miloševićem.

Jedan od razloga za to je činjenica da nijedan aktuelni predsjednik nikada nije izručen međunarodnom sudu.

“Dok predsjednik Vladimir V. Putin ima značajnu podršku javnosti i vodi nuklearnu silu, gospodin Milošević je već bio zbačen sa vlasti u vrijeme kada je poslan u Hag u junu 2001. Godine”, objašnjavaju.

Drugi razlog je, navode, jednostavno što “Rusija nije Srbija”.

“Gospodin Putin je autoritarni lider sa glasnim antagonizmom prema Zapadu i njegovim pravnim strukturama. Srbijanski premijer na vlasti kada je gospodin Milošević izručen na suđenje, Zoran Đinđić, bio je željan zbližavanja sa Zapadom, dok je 30 milijardi dolara inostrane pomoći za obnovu razorene privrede Srbije bilo u pitanju”, objasnili su.

Također ističu da je teško dokazati ratne zločine, te da je čak i uz nevoljnu saradnju vlade Srbije nakon atentata na Đinđića 2003. godine zadatak je bio težak zbog opstrukcionizma Miloševića.

“Prkosni gospodin Milošević je odbio da prizna Tribunal UN-a za ratne zločine, lagao je, lažirao i javljao da je bolestan kada su se pojavili svjedoci insajderi”, navode, te objašnjavaju da tužioci za ratne zločine ponekad imaju tu sreću da imaju na raspolaganju dokaze o zločinima dok se oni odvijaju, ali se i dalje suočavaju sa ogromnim izazovima, te da “mnogo tačaka mora biti povezano”.

Šta je potrebno da se Putin dovede pred sud

U slučaju Putina, tužioci bi morali da dokažu da je on izdao konkretna naređenja koja su dovela do konkretnih zločina ili da je znao za zločine a nije učinio ništa da ih spriječi. Tužioci bi takođe morali da pokažu da su ruski komandanti namjerno gađali civilne strukture ili da su ih pogađali tokom napada u kojima nisu pravili razliku između civilnih i vojnih ciljeva.

Stručnjaci kažu da Međunarodni krivični sud u Hagu, koji je osnovan je 1998. godine nakon što su odvojeni sudovi Ujedinjenih nacija koji su procesuirali masovne zločine u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji pokazali potrebu za stalnim pravosudnim tijelom koje će rješavati takve slučajeve, nudi najbolju šansu da se Rusija pozove na odgovornost.

Sjedinjene Države nisu među 123 zemljama članica Haškog suda, a Putin je nedavno dao instrukcije svojoj vladi da se povuče iz sporazuma kojim je osnovan ovaj sud, te je njegova vlada taj sud nazvala “neefikasnim i jednostranim”.

Nasuprot tome, Tribunal koji je sudio gospodinu Miloševiću osnovao je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1993. godine da bi pronašao i kaznio odgovorne za užasno nasilje nad civilima tokom raspada Jugoslavije, te je kao takav iza sebe je imao neku političku moć.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad