Može li ranjeno srce Tuzle preživjeti 31 godinu nepravde: "Bol roditelja niko ne može zamisliti, ali moramo živjeti"

Tog kobnog predvečerja, 1995. godine u 20 sati i 55 minuta, prekinuti su snovi tuzlanske omladine. Granata koja je ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu pogodila je samo srce grada – kultno okupljalište Kapiju.

Mjesto koje je dotad odzvanjalo smijehom, ljubavlju i nadom, u sekundi je postalo poprište nezapamćenog masakra. Pored 71 ugašene mladosti, ranjeno je više od dvije stotine ljudi, a zastrašujuća činjenica da je prosječna dob žrtava bila tek 21 godina svjedoči o tome da je te noći ubijena budućnost ovog grada.

Slana Banja i Aleja mladosti od ranog jutra su mjesto najveće boli. Tamo se, u tišini prekidanoj samo uzdasima, okupljaju neutješni roditelji, porodice i prijatelji koji već decenijama na svojim plećima nose tugu za najmilijima, ne dozvoljavajući da sjećanje na njih ikada izblijedi.

Kao i svake godine vječno počivalište svojih najmilijih obilaze članovi porodice, nakon čega se održi komemoracija u sjećanje na njihove duše i prekinutu mladost za koju, kako su nam rekli svi oni s kojima smo danas razgovarali, pravda nikad neće biti dostignuta.

Kako je već poznato, Novak Đukić, u to vrijeme komandant Taktičke grupe "Ozren" koji je pravosnažno osuđen za zločin na Kapiji, ali kaznu ne izdržava u zatvoru. Naime, Sud Bosne i Hercegovine proglasio ga je krivim za naređivanje granatiranja i 2009. godine osudio na 25 godina zatvora. Međutim, pet godina kasnije, Ustavni sud BiH ukinuo je ovu presudu zbog pogrešne primjene Krivičnog zakona, nakon čega mu je kazna preinačena na 20 godina robije.

Đukić je iskoristio ovaj pravni vakuum, napustio teritoriju BiH i otišao u Srbiju pod izgovorom da mu je potrebno liječenje.

Iako je Sud BiH iste godine raspisao međunarodnu potjernicu, zvanični Beograd je odbio njegovo izručenje, pravdajući to činjenicom da Đukić posjeduje srbijansko državljanstvo te da prema domaćim zakonima ne može biti ekstradiran. On se i danas slobodno kreće u Srbiji.

Upravo ta činjenica pričinjava dodatnu bol porodicama žrtava.

Među njima danas je bila i Zineta Hidanović, majka Alema koji je imao samo 19 godina kada je tog dana ubijen. Bolno je, kaže, doći na njegov mezar, a biti svjestan da neće dočekati da pravda bude zadovoljena. Kako kaže, jedna je od rijetkih roditelja koji su i dalje živi. Mnogi su, čekajući pravdu za svoju djecu, i umrli, a i ovi koji žive, dodaje, nakon tog dana više nemaju život.

"Nema roditelja, roditelji su napola mrtvi. Još malo pa nas neće biti nimalo, ali eto imamo mlađe naraštaje pa ako Bog da pratit će to što smo i mi dosad pratili, a ako ne ovo je samo jedna agonija od života, od 25. maja i slučaja koji se ne rješava. Slušaju se samo prazne priče i ja bih bila najsretnija da se slučaj vrati ispočetka jer ovo nema smisla čovjek se šeta slobodno po Beogradu. I ko mu je obezbijedio da ide da se liječi u Beograd neka mu bude na čast, ali ovo su sve naši sudovi krivi. Pošto se ništa ne događa, naši su se svi uspavali, svi smo nezadovoljni. Nije mi jasno kako nema dokaza ima ih iz korijena pa nadalje. Zaista ne znam kakva je to politika naših sudova. Ogorčena sam i na naš kantonalni, na Sud BiH i VSTV. Zaista ne znam da li ti ljudi nemaju svoje djece, da li mi trebamo svake godine u manjem broju dolaziti da ne dočekamo pravdu. Iako ona neće biti zadovoljena ni da on završi u zatvoru. Niko ništa ne poduzima, ni ovaj Grad Tuzla, a njima je 25. maj samo 25. maj, a nama rana cijelog života", kazala nam je drhtavim glasom Zineta.

Još jedna majka obišla je danas mezar svog djeteta. Bahra Hidanović je u ovom brutalnom masakru izgubila sina Jasmina. Kaže nam da posljednih godina rijetko dolazi na mezar jer, kako kaže, nema snage.

"Danas sam došla i više Bog zna kad ću. Ne mogu, nemam snage", kazala je Bahra pa nastavila:

"Mi patimo već 30 godina zar se ne može jedan čovjek radi ovoliko izgubljene mladosti uhapsiti. Nema pravde niti će je biti bilo kad. Tugu nas roditelja i bol ne može niko zamisliti, ali moramo živjeti. Da smo barem pravdu doživjeli."

Tog 25. maja 1995. godine ubijen je i Hasan Hrustanović. Njegovi roditelji su umrli, nisu dočekali pravdu, priča nam danas njegova sestra Razija Ahmetović.

"Ja sam bila u Švicarskoj kad se to desilo. Bila su mi dvojica brata samo što je jedan bio u kafiću i izbjegao tragediju, a ovaj drugi je ugledao svoju djevojku i htio biti s njom, ali padne granata pogine i ona i njene sve kolegice koje su bile s njom i moj brat. I 31 godinu poslije niko za to nije odgovarao, taj Novak Đukić iako je bio presuđen sada po Beogradu slobodno hoda. Oni svoje ne daju isporučiti bez obzira na sve. Roditelji su mi umrli nisu dočekali pravdu, nadam se da će im se duše sa djetetom u Džennetu spojiti", prisjetila se Razija.

A ubijenog Asima Slijepčevića sjeća se i njegov otac Izet koji se sa knedlom u grlu prisjeća trenutka kada je čuo da mu je sin ubijen.

"Taj dan sam bio u dežurstvu u kasarni u Lipnici i nisam ga tad vidio samo sam navečer na radiju čuo da je poginuo. Teško mi je o tome pričati. Taj Đukić je namjerno pušten, neko ga je pustio, ne znam ko, samo znam da sam čuo vijest da je na slobodi i u Bogradu. Teško mije bilo jer ako nema pravde čovjeku je teško. Pravda neće biti zadovoljena jer takav je sistem u Srbiji. On je tamo ugledni građanin, a nama ovdje ratni zločinac", poručio je u razgovoru za N1 Izet Slijepčević.

Dok se zvanične delegacije smjenjuju, a protokoli završavaju, za roditelje i porodice ubijenih 25. maj ne završava zalaskom sunca. Za njih je to realnost s kojom se bude i liježu već više od tri decenije. Odlazeći sa Slane Banje, s teškim uzdasima i koracima koje jedva prave, u tišini ostavljaju bijele nišane. Ostaje nada da će historija pamtiti ono što su sudovi propustili kazniti, i da prekinuta tuzlanska mladost nikada neće postati samo statistika na papiru, već opomena do koje granice ljudsko bezumlje može ići.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad