Reditelj Samir Mehanović: Fašizam nas tjera iz BiH

N1

Samir Mehanović je reditelj iz Bosne i Hercegovine sa adresom u Velikoj Britaniji. Kao nagrađivani filmski reditelj, producent i scenarista, došao je u Ujedinjeno Kraljevstvo kao izbjeglica iz rata u BiH. Ujedno je i pisac, a pozorišne predstave sa glumcima radi već 15 godina.

Dobitnik je brojnih nagrada, a među njima i Grand Prix 22, na Međunarodnom festivalu kratkog filma u drami. Želja mu je da nakon filma o srebreničkoj tragediji, kroz film ispriča priču o Prijedoru i bijelim trakama.

RSE: Dobitnik ste jedne od najprestižnijih nagrada u filmskoj industriji u Velikoj Britaniji, BAFTA. Za šta se dodeljuje ova nagrada?

Mehanović: BAFTA je britanski Oskar. Za kratki film sam bio nominovan prije dvije godine, koji sam snimao u Indiji. Crveni tepisi i nagrade, do kojih se rijetko dolazi, otvaraju vrata za neka nove projekte, što je najbitnije. To je suština koju naši ljudi ne shvataju. Čitam jutros da bosanskohercegovački film nema para da ode na Oskara. Odnos prema vrijednostima nagrada je malo poremećen ovdje. Vijest da Danis Tanović (reditelj, Oskarom nagrađen za film “Ničija zemlja” iz 2001. godine prim.red.) ne može predavati na nekoj Akademiji je smiješna. Kako ne može neko, sa takvim iskustvom, da predaje, a znamo kakve su ovdje diplome i kako se stiču. To je politički mlin i jedan fašizam, koji nas goni odavde.

RSE: Na kakvim temama najviše volite raditi?

Mehanović: Sada sam završio jedan dokumentarac, koji je bio premijerno prikazan u britanskom parlamentu. Radi se o kriminalnosti britanskih banaka i korporacija, koje vode ovaj svijet. U suštini se radi o tome da, poslije pada ekonomskog i bankarskog sistema, kapitalizam traži sebe. Ponovo će proizvesti fašizam, da bi sačuvao, u slučaju potrebe, to što jeste ovaj svijet, da malo ljudi posjeduje novac, a puno ne. U filmu se radi o tome kako su britanske banke, poslije 2008. godine, porobile ljude koji plaćaju porez, britanske biznismene, u veličini od 100 milijardi funti.

RSE: Vaš fokus interesiranja su uglavnom ljudi. Dobili ste nagradu za film o Srebrenici, a bavili ste se i pitanjem sirijskih izbjeglica.

Mehanović: Radio sam četiri godine film o sirijskim izbjeglicama. Ujedno sam prožeo i neku svoju izbjegličku priču, da bude lična, jer lične priče su najbolje. Govore o ljudskom stradanju i o tome kroz šta ljudi moraju proći, kada im se desi rat. Mi na ovim prostorima to dobro znamo.

Prije toga je bila Srebrenica, koja je dobila svjetsku nagradu na Međunarodnom dokumentarnom festivalu u Amsterdamu, koji je kao Kan za dokumentarni film. Film je dobio nagradu u konkurenciji sa filmovima koji se rade sa 200.000 eura, a čitav moj projekt je bio nekih 30.000 funti. Bitno je napraviti takve filmove da nam se to ne bi ponavljalo. Čini mi se da smo na Balkanu skloni tim ponavljanjima.

RSE: Što je Vas nagnalo da odete 1995. godine iz BiH?

Mehanović: U ratu sam radio teatar. Moj prijatelj, tada klinac, koji je radio sa mnom, Ismet Prcić, to je opisao u knjizi Krhotina, koja je postala svjetski roman. Izdata je u Americi i prevedena je. Mislim da je Bajbuk objavio knjigu. Opisuje naš ratni put.

U ratu smo radili antiratne predstave, koje su imale apstraktni pristup. Bio sam mlad, ali i najstariji od te ekipe. Nama je to mnogo značilo. Čuvali smo svijest ljudi i mlada srca. Kada se desila Kapija, 1995. godine (71 građanin Tuzle ubijen u granatiranju grada sa srpskih položaja prim.red.), i Srebrenica, u augustu 1995. godine smo pozvani na najveći svjetski festival teatra u Edinburgu. Tada sam odlučio da ostanem. Napravio sam svjesnu odluku, poslije 3,5 godine rata, koji me se ne tiče, u kojem sam učestvovao tako što sam bio na mirovnim protestima u Sarajevu, 6. aprila, kada je snajper počeo da puca po 200.000 ljudi, koji nisu željeli rat.

Ne samo to da se rat desio, nego se nismo opametili. Nekoliko kretena i dalje vode ljude.

RSE: Rekli ste mi da film o Prijedoru treba biti univerzalna priča. Šta ste time mislili?

Mehanović: Ako napraviš priču, koja poziva na mržnju i osvetu, onda ne činiš nikakvu uslugu čovječanstvu, niti istoriji. Nije istina da su svi Srbi ratni zločinci. Ne možemo kopati svakih 50 godina leševe i reći: “Vidite šta su oni nama radili, sada smo im napravili za ono što su oni nama radili prije 50 godina”. Do kada tako?

Mislim da ovi lijepi prostori imaju prava da postoje sa nekim pitomim ljudima, ako ne za to što se desilo u prošlosti, ako ne za ljude koji ne postoje u sadašnjosti, onda za neke buduće generacije. Prije Slavena, ovdje su bili Iliri i Kelti, a poslije nas mogu i Marsovci, ako će cijeniti i poštovati ove ljepote.

Više možete pročitati OVDJE.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad