Dosije ratnog zločinca Ratka Mladića: Monstruoznosti koje su šokirale svijet

I — Pozicija

Čovjek na vrhu lanca

Za Mladićevu ličnu odgovornost sve počinje jednim datumom: 12. maja 1992. Toga dana Skupština bosanskih Srba u Banjoj Luci usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda, a Ratko Mladić postaje komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Prema presudi, od tog dana on je i član sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata. Sam poduhvat, međutim, postojao je i ranije — Vijeće ga smješta u period od 1991. do 30. novembra 1995, a optužnica obuhvata događaje i prije i poslije maja 1992.

Ta podudarnost nije bila kozmetička. Tužilaštvo je gradilo slučaj na tvrdnji da su ciljevi bili politički program, a Glavni štab instrument njegove provedbe — i da je Mladić, s efektivnom kontrolom nad korpusima VRS, bio karika koja politički cilj pretvara u naređenje, a naređenje u posljedicu na terenu.

Tužilaštvo ga je teretilo po više osnova: planiranje, naređivanje, podsticanje i pomaganje, komandna odgovornost iz člana 7(3), te individualna odgovornost iz člana 7(1). Vijeće je osudu na kraju zasnovalo na članu 7(1) — na njegovom učešću u četiri udružena zločinačka poduhvata. Razlika je bitna: nije se utvrđivalo samo da je znao ili morao znati pa nije spriječio, nego da je bio sudionik zajedničkog plana, da mu je doprinosio i da je dijelio njegovu namjeru.

II — Program

Šest strateških ciljeva

Usvojeni 12. maja 1992. na 16. sjednici Skupštine. Sud ih je tretirao kao dokaz postojanja i sadržaja zajedničkog plana — ne kao samostalno krivično djelo. Tekst ciljeva i veza prvog cilja s etničkim razdvajanjem stanovništva jesu sudski nalazi; povezivanje pojedinih ciljeva s konkretnim operacijama i općinama u nastavku je novinarska analiza, a ne nalaz Vijeća.

III — Struktura

Četiri poduhvata, jedan komandant

Ključni analitički uvid presude jest da se ne radi o jednom zločinu s više epizoda, nego o četiri pravno odvojena poduhvata koja se vremenski preklapaju.

Skica: Linije prikazuju trajanje, ne broj žrtava, i nisu precizna vremenska skala. Dodirnite ih za detaljniji prikaz.

IV — Registar

Jedanaest tačaka

Optužnica je sadržavala dvije tačke genocida, pet zločina protiv čovječnosti i četiri kršenja zakona i običaja ratovanja. Otvori tačku za obrazloženje.

V — Općine

Obrazac 1992.

Ono što presudu čini analitički moćnom nije nabrajanje incidenata nego dokazivanje ponovljivosti. U nizu općina ponavljao se srodan slijed: preuzimanje vlasti, razoružavanje nesrba, hapšenja, logor, ubijanje, protjerivanje, rušenje bogomolja. Odnosi između VRS-a, policije, kriznih štabova i paravojnih formacija razlikovali su se od mjesta do mjesta, pa obrazac nije značio i jedinstven komandni lanac u svakom gradu.

VI — Sarajevo

Grad kao meta

Opsada Sarajeva trajala je od aprila 1992. do februara 1996. Presuda Mladiću obuhvata sarajevski UZP od 12. maja 1992. do novembra 1995. Pravno gledano, njome se ne kažnjava opsada kao takva, nego način na koji je vođena: kampanja čija je primarna svrha bila širenje terora među civilima.

Odbrana je u oba slučaja Markala tvrdila da su granate ispaljene s položaja pod kontrolom Armije RBiH. Vijeće je tu tezu odbacilo nakon ocjene cjelokupnog dokaznog materijala — balističkih nalaza, iskaza svjedoka i dokumenata — i utvrdilo porijeklo projektila na položajima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Ta ista teza i danas je okosnica revizionističkog narativa.

VII — Srebrenica

Masovna ubistva i prikrivanje zločina

Enklava Srebrenica bila je zaštićena zona UN-a od aprila 1993. Operacija „Krivaja 95“ počela je 6. jula. Zločine koji su uslijedili MKSJ i Mehanizam pravosnažno su kvalificirali kao genocid.

VIII — Analiza

Zašto jedan genocid, a ne dva

Ovo je najspornija tačka presude i mjesto gdje se najviše griješi u izvještavanju. Mladić nije osuđen po tački 1 — ne zato što zločini u općinama nisu dokazani. Vijeće je utvrdilo ubistva, progone, istrebljenje, deportacije i prisilna premještanja. Kod genocida je, međutim, moralo zasebno utvrditi tri stvari: posebnu namjeru izvršilaca, značajnost ciljanog dijela zaštićene grupe i Mladićevu odgovornost.

Ključna nijansa jeste da je većina kod određenih neposrednih izvršilaca u Sanskom Mostu, Vlasenici i Foči, te kod pojedinih izvršilaca u Kotor Varošu i Prijedoru, utvrdila namjeru da unište dio lokalnog bošnjačkog stanovništva. Nije, međutim, zaključila da je jedina razumna interpretacija dokaza bila da su namjeravali uništiti značajan dio ukupne zaštićene grupe.

Zato ovom presudom nije utvrđeno da je u šest općina počinjen genocid, niti je utvrđena Mladićeva odgovornost za genocid po tački 1.

Revizionističko korištenje ove tačke kao dokaza da zločini nisu počinjeni također je pogrešno. Presuda utvrđuje ubistva, istrebljenje, progon, deportacije i prisilna premještanja, ali zaključuje da nisu dokazani svi pravni uvjeti potrebni za osudu Mladića za genocid po ovoj tački.

Šta je žalba promijenila

Ishod presude nije promijenila. Žalbeno vijeće Mehanizma 8. juna 2021. odbilo je Mladićevu žalbu i potvrdilo osude po tačkama 2 do 11 te doživotnu kaznu, uz djelimično izdvojeno mišljenje sutkinje Nyambe. Tužilaštvo se žalilo na izostanak osude po tački 1, osporavajući nalaze o značajnosti ciljanog dijela grupe i o genocidnoj namjeri članova UZP-a. I ta je žalba odbijena, većinom glasova. Sudije N’gum i Panton izdvojili su mišljenje da je Mladića trebalo osuditi i za genocid u općinama.

Redovni žalbeni postupak time je okončan i presuda je postala pravosnažna.

IX — Poslije

Presuda i njena sudbina

Osuda nije zatvorila društveni spor. Murali koji veličaju Ratka Mladića dokumentirani su u Foči u augustu 2025, dok je jedan mural u Beogradu obnovljen u augustu 2026.

Izmjenama Krivičnog zakona BiH iz 2021. negiranje genocida jeste inkriminisano, ali uže nego što se obično prenosi. Član 145a stav 3 traži javno odobravanje, negiranje, grubo umanjivanje ili opravdavanje pravosnažno utvrđenog zločina, i to na način koji može podstaći nasilje ili mržnju — dakle nije svaka negatorska izjava automatski krivično djelo. Glorifikacija pravosnažno osuđenih osoba uređena je zasebnim stavom 6.

Analitički gledano, tu je najvažnija poenta cijelog dosjea: sud utvrđuje činjenice, ali ne proizvodi konsenzus. Pravosnažnost je pravna kategorija, ne društvena. Ono što presuda u predmetu protiv Mladića daje jeste čvrsto tlo sudski utvrđenih činjenica u raspravi koja se inače često vodi na nagađanjima. U slučaju Ratka Mladića za njih nema mjesta, on je najveći ratni zločinac u modernoj historiji Evrope.