Prošlo je nekoliko dana od još jednog 11. jula, u kojem je Srebrenica bila u fokusu svjetske javnosti i domaćih socijalnih mreža. Sve ove dane pitam se imam li pravo reći, imam li pravo napisati išta o tom danu u kojem tišina sve govori. Imam li pravo reći išta o tim ljudima i tom danu jer niko ko nije to preživio čini mi se da nema to pravo.

Piše: Džejna Habibović

Razmišljajući o svemu shvatam da imam jer mi pravo daju sve ove godine koje sam provela u tom gradu, u Potočarima, gdje sam stekla prijatelje Anesu,  Amru, Ćamketa, gdje svake godine na Inferno plačem s mojim Adnanom, gdje imam svoju Ajšu koja je sina u bašči ukopala, gdje imam Ajšu koja me plačući ispraćala prije samo nekoliko dana – pitajući se hoću li je živu zateći jer više nije ista.

Svi oni i sve ono što sam dala i mogla dati da svaki 11. juli prođe u dostojanstvu mi daju za pravo da pitam: Zar je i tamo stolica bitna?

Prolazim pored pripadnika OS u svečanim uniformama i čujem: “Ako te kamere nisu uslikale kao da nisi bio“ . I to je nešto najistinitije što sam čula nakon dugo vremena od ljudi koji dolaze na ovako značajne događaje.

Gledam 10-og jula kasno navečer kako se stolice za komemoraciju redaju i kako ovaj i onaj mora sjediti u prvom redu. Predsjednik stranke koji je prošle godine bio u 10-om, sada je u prvom redu..

Pobijedio je na izborima naime i njegov protokol insistira da bude u prvom redu. Podrazumijeva se da onaj što je do juče bio u prvom, ide u peti red. Do neki dan ministar koji je sa kantonalnog prešao na državni nivo, neće akreditaciju da stavi.

Pa, kako ne znate ministra svi vi koji obezbjeđujete ovaj skup od 20 plus hiljada ljudi? Ministar je najbitnija faca tu, ništa tabuti, ništa porodice, ništa preživjeli i majke, ministar je osoba od posebnog značaja za ovu dženazu.

Da li je doista bitno i na ovakvim stvarima da politika bude najvažnija?

Da li vas je stid svih onih ljudi koji su došli da odaju počast na +35 stepeni kad vaši vozači izlijeću 80 na sat s parkinga? Da li vas je stid kad pod rotacijama odlazite u prvoj minuti nakon klanjanja dženaze a neki i prije?

Da li vas je stid kad niko ne ostane tog 11-og navečer kad se Srebrenicom ori pjesma ili možda i ne znate šta je stid. Kaže Frojd da je odsustvo stida prvi znak gluposti ali Bosna ko Bosna, kod nas je to prvi znak bahatosti.

Traže se slike za instagrama, da se pokaže da su bili tu ako slučajno nije kamera uhvatila.

E moji ministri, ni Nušić nije mogao napisati ovo što uz vas živimo.

Da li zvaničnici naše države trebaju biti tu, trebaju. Da li im mora neko objasniti da je važno da su tu, da predstavljaju državu, da Bosnu brane na taj dan i iz prvog i iz desetog reda, trebao bi.

Kamere ih snimile ili ne snimile, važno je da su tu a nešto drugo, puno bolnije i intimnije taj dan je važnije od njih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju uredničku politiku N1.