Potresna svjedočanstva
Srebreničani nakon smrti ratnog zločinca Mladića: "Kad bi bijeli nišani mogli progovoriti onda bi se znalo šta su njegove ruke radile"

Trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici, njegove posljedice i dalje određuju živote preživjelih i povratnika. Vijest o smrti Ratka Mladića u Srebrenici je dočekana bez iznenađenja, ali i bez osjećaja da je time završena borba za pravdu. Negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca i dalje su dio njihove svakodnevice, posebno u danima kada se intenziviraju, pa se i mještani osjećaju nesigurnije.
Kraj mezara sina i supruga koje je izgubila u genocidu jula 1995. godine zatičemo Fadilu Efendić. Uz njih, ostala je i bez još 22 člana porodice. Ipak, povratak u Srebrenicu 2002. godine bio joj je jedina opcija. Ne bi, kaže, živjela nigdje drugo. No, život je i dalje težak, a borba za pravdu stalna. Ovih dana sjećanja su intenzivnija, a samim tim i bolnija.
"Ideja treba da umre, a čovjek — ma normalno da će svaki. Svako ko se rodio, umrijet će. Žao mi je što ljudi nisu došli pameti, što su im u glavi neke muhe lude da rade nešto što nije normalno", kazala je Fadila Efendić iz Udruženja "Majke Srebrenice".
Porodicama posebno teško pada intenzivirano negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, pa tako i Ratka Mladića. Zato ističu značaj Memorijalnog centra u Potočarima kao mjesta gdje mogu proučiti fatihu svojim najbližima, ali i svim žrtvama genocida iz jula 1995. godine. Naglašavaju koliko je važno o genocidu govoriti i istinu prenositi na buduće generacije.
Srebreničani, iako ovdje žive iz dana u dan, teško podnose činjenicu da po osnovne životne potrepštine često moraju ići u Bratunac. Dani u kojima se iznova spominju imena presuđenih ratnih zločinaca posebno im teško padaju, pogotovo ukoliko se o njima govori u pozitivnom svjetlu. No, u tome vide i propuste pravosuđa.
"Sve dok živi taj projekat, imaćemo situaciju na sceni da konstantno žive i likovi i djela. Presudom Međunarodnog suda u Hagu po tužbi Bosne i Hercegovine za agresiju, ali i po pojedinačnim presudama, nema pravne obaveze koju su oni napravili", rekao je Alija Tabaković iz Vijeća naroda RS.
I Šehida Abdurahmanović, koja je supruga izgubila još 1992. godine, vratila se u Srebrenicu. Izgradila je kuću i zadovoljna je životom koji je stvorila. Ipak, bole je ovi dani i veličanje zločinaca. Negiranje genocida stvara patnju i osjećaj nesigurnosti. Šehida svjedoči da je ideja o genocidu trajala mnogo duže od nekoliko dana u julu 1995. godine, jer su već na samom početku rata likvidirani visokoobrazovani Bošnjaci.
"Strategija je njihova bila dugogodišnja vjerovatno, jer kad se ti ljudi sklone, kad se likvidiraju, onda je ovu drugu skupinu bilo lakše razbacati, pobiti, pa se tako to i desilo. Ja sam ponosna što pripadam toj grupi jakih žena koje su uspjele da ne kleknu na koljena i plaču, nego da se dignu u borbu za istinu i pravdu. Ponosna sam što imamo Memorijalni centar, presude, ratne zločince u zatvorima ili one koji su preminuli. Ali ima i veliki broj onih koje svakodnevno srećem u svom okruženju", upozorila je Šehida Abdurahmanović iz Udruženja "Pokret enklava Majke Srebrenice i Žepe".
Za sve koji su svjedočili strahotama počinjenim pod komandom Ratka Mladića, sjećanja su teška. Suljo Čakanović, koji je tokom rata radio kao medicinar u Srebrenici, naglašava da je ovo ipak kraj epohe jednog čovjeka.
"Uvod za '95. počeo je '92. godine. Znači, genocidne namjere su postojale i '92. i pripreme za juli '95. Vidio sam sve te strahote za koje je naredbe izdavao samo jedan čovjek od '92. do '95. U konačnici '95, ono što je urađeno koloni — to je zaista nezamislivo. Upotreba bojnih otrova, zarobljavanje civila... To je neshvatljivo. I evo, došlo je do kraja epohe jednog takvog čovjeka", naglasio je medicinar iz Srebrenice Suljo Čakanović.
Kraj jedne epohe i čovjeka da, ali kraja ideje — to je ono čega se pribojavaju Srebreničani. O genocidu svjedoče oni koji su ga preživjeli, oni koji su se vratili, ali i tišina Memorijalnog centra. Iako nastavljaju živjeti, preživjeli ne zaboravljaju svoje najbliže, ali ni one koji su ih odveli u smrt. Vijest o smrti Mladića nije ih iznenadila, no u danima koji slijede žele prije svega mir i sigurnost, priželjkujući da veličanje ratnih zločina konačno prestane.
"Imamo informacije da je proveo ovo posljednje vrijeme u mukama. To je sve ništa šta je radio. Kad bi mogli ovi bijeli nišani da progovore, onda bi se znalo šta su njegove ruke radile i šta su njegovi sljedbenici radili", zaključila je Šehida Abdurahmanović.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare